ZDRAVKO MUSTAČ

Tko je zapravo i kakav je bio posljednji šef jugoslavenske Udbe

Zdravko Mustač
Foto: Boris Ščitar
1/2
28.01.2014.
u 08:30

Samozatajni posljednji Hrvat – šef Udbe u Beogradu povučeno živi u Sv. Nedelji, daleko od očiju javnosti, i ne govori za medije

Nije lako opisati bezličnog birokrata. Mustač je kao voda, bez boje, okusa i mirisa, a nije imao ni konfliktnu narav pa je svima bio prihvatljiv, nitko ga nije doživljavao kao protivnika”, priča o Mustaču jedan od visokih policijskih dužnosnika s početka 90-ih godina.

Tko je zapravo Zdravko Mustač, čovjek koji je preko partijskih struktura dogurao do prvog čovjeka jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvane Udba, tajne partijske policije.

Rođen je 23. siječnja 1942. godine u Zagrebu. Sin je Andrije Mustača, podrijetlom iz Rovišća pokraj Bjelovara, i Sofije Girićan. Nakon studija ekonomije, počeo je 1964. raditi za zagrebačku Udbu, Centar SDS-a Zagreb. Vrlo brzo je dogurao do prvog čovjeka SDS-a Zagreb, načelnikom je imenovan 1979. i tu je funkciju obnašao do 1982.

Karijeru odredila Ina

Njegovu karijeru bitno će odrediti događaji u Ini početkom 80-ih prošloga stoljeća, tada najvećoj hrvatskoj, ali i jugoslavenskoj kompaniji. Lažnim aferama htjelo se razbiti Inu, budući da je Ina, osim crpljenja nafte i plina, počela trgovati plinom i naftom. Tako je bio ugrožen monopol srpskoga Genexa. Beograd na to nije gledao blagonaklono. S druge strane, komunisti u Hrvatskoj, predvođeni tada moćnim Mikom Špiljakom, nisu dali da im se dira u njihovo leno. Onaj tko je kontrolirao Inu imao je realnu moć, dodatno osiguranu političkim utjecajem. Osim toga, Špiljakov sin Vanja bio je jedan od direktora u Ina-Commerceu.

U složenoj obavještajno-pravosudnoj i političkoj priči, srpske i slovenske političke strukture na saveznoj razini najprije su napale Inu preko slučaja Ivana Borića, referenta u Ina-Commerceu koji je tobože otkrio nezakonitosti i pronevjeru. Stvar se potom prijavljuje Saveznoj deviznoj inspekciji koja je tobože utvrdila da je Ina-Commerce oštetila društvo za oko 88,7 milijuna dolara. Riječ je o isporuci benzina Dow Chemichalu i o kupnji cijevi za plinsko polje Molve-2. Podneseno je tada protiv Ine 18 prijava – 7 kaznenih i 11 za privredni prijestup. Bila je to jasna poruka Špiljaku, budući da su upravo njegov sin te Aleksandar Broz (direktor Ina-Commercea do 1980.) i ostali “sinovi narodnih heroja” radili u Ini.

Stjepan Đureković, direktor poduzeća Ina-Marketing, koji se uplašio istrage, već je ranije izišao iz zemlje, aktivirao se te je u Njemačkoj objavljivao knjige koje su kompromitirale komunistički sustav.

Stane Dolanc, savezni sekretar za unutarnje poslove od 1982. do 1984., u Hrvatskoj je preko svoga poslušnika Pavla Gažija, republičkog sekretara za unutarnje poslove, želio ostvariti svoje ciljeve. Gaži je pak za svoga pomoćnika za sigurnost, odnosno načelnika Udbe, postavio upravo Zdravka Mustača. Na saveznoj razini cijelom operacijom je preko Dolanca upravljao Petar Stambolić, predsjednik Predsjedništva SFRJ. Špiljak je u to vrijeme bio član Predsjedništva SFRJ i član Predsjedništva CK SKH.

Špiljak je imao dvije brige: kako zaštititi “sinove narodnih heroja” među kojima je bio i njegov sin Vanja i kako ušutkati Đurekovića, koji je kompromitirao “crvene menadžere”.

Dijelovi zapisnika sa sjednice Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske, održane 1992., nakon što je Udba počela obrađivati Đurekovića, dobro govore o odnosima političkih snaga između Zagreba i Beograda, ali i unutar Hrvatske. Stenogram je 19. 12. 2008. fragmentarno objavljen u jednom hrvatskom tjedniku.

Stenogram otkriva da je Gaži bio na izravnoj liniji s Dolancom i da je od vodećih hrvatskih komunista tajio informacije o akcijama prema Ini. Špiljak se zbog toga uznemirio. Mustač je na tom sastanku pak izvijestio da se istražuje Đurekovićev rad u Ini te poduzimaju akcije prema njemu kao i to da je Đurekovićev sin, koji nije odslužio vojni rok, pobjegao u Njemačku. Tražio se na tom sastanku Savjeta način kako kompromitirati Đurekovića. Špiljak zaključuje kako bi “bilo pametno da ga se objavi kao kriminalca”. No, Mustač odgovara da će se to pretvoriti u “svoju suprotnost” ako se ne dokaže. Za razliku od Gažija, Mustač je na sjednici spominjao i svoj razgovor s Dolancom koji se posebno interesirao za Đurekovića. Gaži je izbjegavao odgovore na Špiljakova pitanja zašto je izravno na vezi s Beogradom. Afera je ušla u pravosudnu trakavicu, a hrvatski komunisti pokazali su zube, nisu dali da se dira u njihovo leno, u Inu.

Špiljak se na funkciji predsjednika Predsjedništva zadržao do 15. svibnja 1984. Za njegova mandata ubijen je Đureković. Savjet za zaštitu ustavnog poretka, čiji je član bio i Špiljak, odlučivao je o likvidacijama članova “neprijateljske emigracije”.

Pavle Gaži, sekretar za unutarnje poslove (ministar unutarnjih poslova) u Hrvatskoj, nakon što je Udba likvidirala Đurekovića u Njemačkoj, smijenjen je, a Mustač je ostao na mjestu načelnika Udbe za Hrvatsku. Perković je za vrijeme ubojstva bio načelnik II. odjela republičkog SDS-a, koji je bio zadužen za praćenje i likvidaciju emigranata.

Anđelko Jagečić, nekoć direktor u Podravci, u medijima je upravo Gažija optuživao kao odgovornog za ubojstvo Đurekovića. Špiljak je, nakon jednogodišnjeg mandata predsjednika Predsjedništva SFRJ, dvije godine bio prvi čovjek CK SKH. Na tom mjestu naslijedio ga je Stanko Stojčević. Njih dvojica su vodili teške političke bitke s komunističkim dogmatom Stipom Šuvarom. No, kad je, prema ključu, hrvatsko komunističko vodstvo 1986. trebalo predložiti svoga čovjeka za načelnika Službe državne bezbjednosti (SDB) na saveznoj razini, predložen je Zdravko Mustač. Perković je pak postao pomoćnik sekretara za unutarnje poslove SR Hrvatske. Mustač je na mjestu prvog čovjeka savezne Udbe ostao do 1991. Imao je i zaštitu Špiljaka, Stojčevića i Markovića. Bio je šef jugoslavenske Udbe do početka 1991. Prema naravi funkcije, Mustač je bio član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ. Sa sjednica Savjeta informacije je dostavljao i Anti Markoviću, ali očito i hrvatskom predsjedniku Tuđmanu.

Naime, za 24. siječnja 1991. bila je sazvana sjednica Saveznog savjeta. Budući da nije bilo kvoruma, sjednica službeno nije održana. Međutim, nazočni su održali razgovor o aktualnoj temi “razoružanja paravojnih formacija u Hrvatskoj”, nakon čega je Bogić Bogićević otišao. Ostali su se zadržali na neslužbenom razgovoru. Adžić je rekao da se problem s Hrvatskom treba riješiti oružanom akcijom JNA i da će biti žrtava, izrazio je mišljenje da će možda biti oko tisuću mrtvih.

Mustač je nekoliko dana poslije, 30. siječnja, o planovima JNA napisao informaciju i proslijedio je Anti Markoviću, ali je primjerak te bilješke dostavio i u Ured predsjednika Tuđmana. U svom komentaru informacije, Mustač je dodao da je tijekom razgovora bilo govora i o Grenadi (otočna država u Karipskom moru, nap. a.). Kako je napisao, izrazio je mišljenje da će se Adžić u slučaju javnog korištenja informacije braniti time da je mislio na Grenadu. Napustivši beogradski ured od 300 metara četvornih, Mustač se u ljeto 1991. pojavljuje u Zagrebu.

“Nije predsjednik Tuđman njega zvao, nego je on zvao predsjednika”, kaže Josip Manolić koji je do ožujka 1993. bio na funkciji predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP). Zamjenik predstojnika UZUP-a postao je upravo Mustač.

Mustač je dosta znao

"Prije je on imenovan zamjenikom UZUP-a nego sam ja imenovan predstojnikom”, dodaje Manolić. Nije Mustač njemu, kako kaže, “morao objašnjavati zašto je tu”.

“Kad se država raspala, on je došao u Hrvatsku, htio se priključiti hrvatskom korpusu u obrani hrvatskih interesa. Tuđman je osjetio da Mustač dosta zna. Mustač je znao kako funkcionira sustav, vojska, policija JNA”, objašnjava Manolić, ali i dodaje da je Mustač izravno komunicirao s predsjednikom Tuđmanom.

“Predsjednik je njega osobno znao pozvati.”

Pitanje ubojstva Đurekovića, kaže Manolić, nikad nije bilo tema u UZUP-u niti u Uredu predsjednika Tuđmana.

“Slučaj Đureković nikad se nije potezao. Predsjednik je rekao: ‘Nema revanšizama prema ljudima koji su bili u bivšem sustavu.’ On je imao čistu državničku liniju: okupiti sve snage koje bi mogle pridonijeti stvaranju hrvatske države. Politika pomirenja i svi koji su željeli Hrvatsku su dobrodošli, bez obzira kome su pripadali”, ispričao je Manolić i dodao kako je Mustač u suradnji s njim “bio korektan”, što znači da je “odrađivao zadatke”.

“Mustač kod Manolića nije mogao napraviti karijeru. U Manolićevu uredu je bilo dvadesetak stolica i sve su bile klimave. Kad bi netko sjeo na stolicu nasuprot Manolićevu radnom stolu, tzv. stolicu suza, i spomenuo da bi trebalo nabaviti nove, onda bi Manolić rekao: “Što će ti nova stolica, ionako na njoj nećeš dugo sjediti”, priča jedan od bivših Manolićevih suradnika.

Mustač je, pak, nakon odlaska iz UZUP-a, kratko vrijeme 1994. bio savjetnik Hrvoja Šarinića, predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), nakon čega je umirovljen. “Doživio je teško razočaranje u ljude, svoje bivše podčinjene drugove, koji su postali stupovi društva. Da bi preživio, radio je i kao obični portir u jednoj zagrebačkoj firmi, a njegova supruga bila na slabo plaćenom radnom mjestu u Ini”, otkriva jedan od bivših Manolićevih suradnika koji je poznavao i Mustača.

Mustač je izbjegao izručenje u Njemačku, a ubojice i detalji ubojstva Stjepana Đurekovića još uvijek su nepoznanica.

Komentara 27

DR
DRINUTREBAPREGAZITI
09:04 28.01.2014.

izručimo ga Njemačkoj pa ćemo saznati istinu!!!

AB
abendblatt
09:15 28.01.2014.

Mustacu je mjesto u Njemackoj na Sudu sa Perkovicem, a ne grijati dupe u Sv. Nedjelji, nadam se da on (Mustac), jos uvijek bude izrucen Njemackom pravosudju.

MR
Mrzim_registraciju
09:44 28.01.2014.

Još jedan zbrda zdola napisan članak koji bi trebao poslužiti kao reklamni pamflet za UDBU i njezine ubojice. Neka on takve bajke priča u Njemačkoj pa ćemo vidjeti kako će proći.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije