Najteže je raditi s ljudima, vjerojatno je komentirao Popaj, plaćeni ubojica koji je likvidirao tristotinjak ljudi, među njima i Pabla Escobara. Popaj ima to bogato iskustvo kapitalističkog poduzetnika, a ovih će dana izaći iz zatvora i sada bi trebalo biti neshvatljivo što će netko kome je oduzimanje života profesija biti na slobodi. Mislim da tu nema ničeg čudnog, budući da i ja imam iskustvo, ali iskustvo čovjeka koji je živio i živi u društvima gdje po masovnim ubojicama nazivaju ulice i trgove. Kad malo bolje razmislim, onaj tko nije odgovoran za smrt barem 300 ljudi i ne može doći u situaciju da po njemu ovdje bilo što nazovu.
Što više na duši, to veća ulica pa mi se zato čini da i pokojni drug Tito ima premalo ulica i trgova u ovoj državi. No Tito nije iznimka, on je pravilo i kako se jednom pjevalo da smo svi mi Tito, znači da potencijalna ulica s našim imenom čeka na svakog od nas. Nedavno se Split digao na noge zbog najave da će jedna od tamošnjih kala dobiti ime po Prvom splitskom partizanskom odredu.
Prvi partizanski odred, drugi ustaški zdrug, treća domobranska pukovnija i tako dok nabrojiš sve vojske koje su nas branile ili sramotile, ovisno o povijesnom diskursu, prođu nam životi u promjenama adresa. A nedvojbeno je da u cijeloj našoj povijesti nema baš puno onih za koje bih mirne duše rekao da bih htio da ulica u kojoj živim ponese njihovo ime. Nategnuta su ta imenovanja. Preko njih, uglavnom pokojnih, vodimo naše dnevne bitke i manifestiramo moć kroz iluziju sile u preoblikovanju prostora. Time ne ostavljamo ni trag u vremenu niti određujemo društvenu intoniranost, nego stvaramo isključivo preduvjet za dugoročnu iritiranost i zloupotrebe.
Svaki je grad, pa tako i moj rodni Karlovac, imao pregršt apsurda vezanih uz ulice, trgove, škole i druge ustanove kojima je prikladno nadjenuti ime. Godinama sam živio u ulici Džemala Bijedića koji je s Karlovcem imao upravo toliko veze koliko i Veljko Vlahović čije je ime nosila nedaleka osnovna škola. Socijalistički pregaoci i junaci bili su među prvim prognanicima u mom rodnom gradu i 1990. uglavnom su najureni da bi se pronašle pozicije, također za junake, ovaj put nacionalne. Pa se upalo u drugu krajnost u kojoj je, recimo, a tome sam isto svjedočio, tih 90-ih na širem karlovačkom području moglo prisustvovati blagoslovu klaonice što ju je sagradio tamošnji mesar. No vratimo se Bijediću i Vlahoviću.
Možda su bili veliki ljudi, možda su nekome učinili dobro, a možda su i zadovoljili spomenuti kriterij od 300 duša, samo za Karlovac nisu ostavili toliko neizbrisiv dojam da bih dobar dio života morao provesti s njima. I tada mi je postalo jasno da bi se, ako stvarno želimo učiniti nešto lijepo, dobro i pametno trebalo izbjegavati personaliziranje urbanih dijelova i sve ulice i svi trgovi morali bi ponijeti povijesno neutralna i relaksirajuća imena. Je li moguće zaustaviti krv da teče ulicama ako one nose imena onih koji su dovodili do toga da ta ista krv poteče? Čuvanje sjećanja na one za koje mislimo da vrijede ispravno je jedino ako se to ne mora raditi nasilno. Ogavna mi je pomisao da netko teži tome da dobije ulicu ili trg, a još su mi ogavniji oni koji za života mirno gledaju dodvoravanje podanika dok nazivaju i cijele gradove po njima.
Takvi postupci otkrivaju temelje psihopatologije koja nas u pravilu počne tresti u prijelomnim povijesnim trenucima. Budući da se ti povijesni trenuci ovdje javljaju u pravilu barem desetak puta po stoljeću, nije ni čudo da je premalo gradova da se zadovolje ideološko-frojdističke frustracije svih hohštaplera i falsifikata koji se pokušavaju prodati kao veliki i zaslužni. Kako nitko od nas nije nezamjenjiv, tako nije ni dovoljno velik ni dovoljno zaslužan. I svejedno mi je jesu li to očevi domovine, maršali, predsjednici, književnici, umjetnici kad o tome jesu li heroji ili zločinci odlučuje shizofrenost trenutnog političkog tumačenja. Dajte mi cvjetne ulice i trgove, proljetne, snježne, dajte mi ih široke i uske, dajte ih opuštene i napuštene od stalne prijetnje skorog razbijanja njihovih ploča.
Pustite heroje i zločince, “heroje, a ne zločince” i “zločince, a ne heroje” neka se zakrvavljeno psuju negdje drugdje, u planini, a neka ulicama i trgovima napokon počnu hodati ljudi. A možda Čovjekovu ulicu ili Ljudski trg još uvijek nemamo jer nazvati nešto tako jednostavno uzvišenim do danas nismo ni zaslužili.
>> Lustracija po HDZ-u: Tito ostaje bez ulica, ali i veličanja u udžbenicima
Bez brige, ovi iz kokodak koalicije budu trgovima davali i nazive po Đilasu, Rankoviću, Miloševiću...