Umjesto da svakodnevno ide na novinarski zadatak, 22-godišnji irački novinar Hussam Fadhel, koji je u Hrvatsku stigao s valom migranata prošle godine u rujnu, svaki dan pohađa Rehabilitacijski centar za stres i traumu u Zagrebu zbog trauma koje je proživio u Iraku. Hussam je jedan od mnogih azilanata i tražitelja azila s Bliskog istoka i afričkog kontinenta koji se rehabilitiraju u zagrebačkom RCT-u, koji je od ožujka 2016. godine započeo rad s tražiteljima azila i azilantima i u Kutini i hotelu Porin u Zagrebu te im pruža podršku i pomoć u procesu traženja azila, čekanja na rješavanje statusa i integraciji u hrvatsko društvo nakon stjecanja statusa azilanta ili osobe pod supsidijarnom zaštitom. Hussama smo zatekli u prostoriji kako se uz laganu orijentalnu muziku pokušava opustiti i zaboraviti na sve traume koje je proživio i koje ga more svake noći te s kistom u ruci pokušavajući na papir prenijeti svoje misli i osjećaje.
– U Iraku sam radio na TV Sumariye kao novinar. Nakon jednog mog izvještaja o antivladinom prosvjedu u Bagdadu, u kojem sam negativno govorio o aktualnoj vlasti, iste noći maskirane osobe upale su u moju kuću i otele su me – s grčom na licu prisjeća se Hussam najgorih trenutaka u svom životu.
Očuvanje mentalnog zdravlja
– Danima su me mučili, tukli. Rekli su mi da sam ovaj put prošao lako, ali da će me idući put, budem li kritizirao vlast, ubiti. Dvanaest dana bio sam u zarobljeništvu. Kada su me konačno oslobodili, odmah sam krenuo balkanskom rutom i stigao u Zagreb. Čim sam došao u Hrvatsku, prvu zemlju Europske unije na tom putu, zatražio sam politički azil, jer meni je bio cilj samo stići do prve zemlje članice EU koja god bila. Tu sam dobio politički azil i malu garsonijeru u Zagrebu koju mogu koristiti dvije godine. Sve mi je plaćeno, prijevoz i hrana. Nikada nisam razmišljao otići iz Iraka jer sam imao dobru plaću i fenomenalne uvjete. Nastavio sam studirati na Fakultetu političkih znanosti i želim ostati u Hrvatskoj. Hrvati su divni ljudi koji suosjećaju sa mnom i nemam nikakvih problema – naglasio je Hussam.
Za razliku od Hussama koji je stigao balkanskom rutom, 26-godišnji medicinski tehničar, Sirijac Maher Dayoub stigao je u Hrvatsku iz Homsa prije deset mjeseci postupkom spajanja obitelji.
– Moja sestra živi u Hrvatskoj već četiri godine i došao sam zahvaljujući njoj. Nisam zatražio azil jer želim živjeti od svog rada. Dobio sam godinu dana boravka i nadam se da ću ga moći produljiti – govori Maher te ističe kako svaki dan bezuspješno traži posao jer ne postoji način da on pribavi opsežnu dokumentaciju i dokaze koje zahtijeva Komora medicinskih sestara i tehničara za priznavanje inozemne kvalifikacije u Hrvatskoj.
– Na žalost, imam samo potvrdu da sam završio trogodišnju medicinsku školu, međutim, do diploma ne mogu zbog ratnog stanja u mojoj zemlji. Na sreću, uspio sam uz podršku RCT-a dobiti posao u jednom domu za stare i nemoćne kao nekvalificirani radnik, tako da sam si osigurao minimum egzistencije dok ne sredim svoje papire i osiguram si status. Ne želim biti na teret države, već živjeti od svog rada – ponosno govori Maher.
Psihologinja Sandra Šipka, voditeljica kreativnih i psihosocijalnih radionica, kaže kako se s korisnicima u Zagrebu radi najviše na očuvanju mentalnog zdravlja jer je riječ o osobama u stanju krize i s mnogobrojnim traumatskim iskustvima.
– Rad se odvija po metodama interaktivnih psihosocijalnih radionica, na kojima se prorađuju različite teme, kao što su stres, obitelj, djetinjstvo, prijatelji, suradnja, pa do onih koje su potrebne u trenutku kad steknu status azilanta, kao što su pisanje životopisa i molbe za posao – ističe psihologinja Šipka napominjući kako je likovno-terapeutska grupa usmjerena na osnaživanje potencijala kroz različite kreativne likovne tehnike (crtanje, slikanje, oblikovanje gline, prostorno oblikovanje, kolaž), kazala je psihologinja Šipka.
– Kroz naš centar prošle su na tisuće prognanih i izbjeglih osoba iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine s posebnim naglaskom na osobe koje su u tijeku rata 1991. – 1995. kao civilne osobe doživjele mučenje u logorima na prostorima bivše Jugoslavije i u svojim prebivalištima. Jedino što se promijenilo velike su prostorne udaljenosti s kojih ti ljudi dolaze te jezična barijera koju rješavamo na dva načina. Jedan način je engleski jezik koji dio ove populacije poznaje, a drugi je putem prevoditelja, koji su kao karika u tom lancu izloženi prvim svjedočenjima – kazala je predsjednica udruge Valentina Zeljak Božović, ističući kako je progon i rat najveće ljudsko zlo, a njihov je posao da stručnim radom te suosjećanjem pomognu civilima koji su preživjeli ono što donosi svaki rat – mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje te političko ugnjetavanje.
Važna je brza integracija
– Jedino što ti ljudi sada posjeduju jest vjera u nas, prosječne stanovnike Hrvatske, koji živimo u vlastitoj državi s kakvom-takvom stabilnom politikom, da ćemo ih prihvatiti, integrirati i zaposliti. Integracija mora biti brza i učinkovita jer, ako se produlji, može se razviti snažan osjećaj bespomoćnosti praćen depresijom. Osoba ulazi u stanje pasivnosti i ne vidi perspektivu, razvija strahove i time se proces integracije produljuje na štetu svih – kazala je predsjednica udruge Valentina Zeljak Božović.
>> Više od 5000 ljudi zatražilo je azil, a 183 osobe su ga dobile
Već u članku laži i manipulacije od strane azil industrije i njezinih štićenika. Ako je došao balkanskom rutom, s namjerom da azil zatraži u prvoj državi članici EU, kako to onda može biti Hrvatska? Jesu li ga preko Grčke prenijele ptice rode?