"Nisam zainteresiran za intervju jer svaki put novinari okrenu riječi i ukrase priču. Prikažu Kanadu kao mjesto gdje dođeš i zgrabiš sto tisuća dolara za mjesec dana, a daleko je to od istine. Daleko..."
A daleko od Hrvatske je i Požežanin Jurica Bonić. U Ontariju, najmnogoljudnijoj pokrajini Kanade. Iako je za razliku od prvog sugovornika pristao na intervju, slaže se i upozorava kako život izvan domovine nije bajka.
Ali je priča i poruka, iskustvo i odlučnost. Bonić je rođen 1983. u Požegi. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu završio je studij politologije.
Nakon pečata koji je četiri godine krasio njegovu diplomu i karijeru u Hrvatskoj, na red je došao onaj posljednji, udaren od službenika kanadskog veleposlanstva.
Iz domovine je otišao u ljeto 2011. da bi se, kako sam kaže, osjećao mirnije u jednoj stabilnoj sredini gdje nema hrvatskih političkih stranaka, ni gospodarske krize koja traje vječno. Danas sa suprugom i sinom živi u gradu Kitcheneru, čiji je novi gradonačelnik Berry Vrbanovic, političar hrvatskih korijena.
"Prvi dani u dijaspori bili su izazovni. Pri potrazi za smještajem, stanodavci vas pitaju za preporuke prijašnjih kanadskih stanodavaca, no vi ih nemate jer ste tek stigli. Pitaju i za provjeru vaše kreditne povijesti, a još nemate ni kanadsku kreditnu karticu", rekao je Bonić.
Većina iseljenika susrela se i s ponovnim polaganjem vozačkog ispita. Dozvola Republike Hrvatske u Kanadi nije priznata.
"Tijekom traženja posla pitaju vas za kanadsko radno iskustvo, no vi ste tek stigli pa ga ne možete ni imati. Sve se čini kao začarani krug", nastavio je.
Bonić kaže da su ga kao novog useljenika "oderali" prilikom osiguranja automobila. Njegovo prvo vozilo bio je stari Pontiac Grand Prix koji je platio 1000 dolara, a mjesečna rata osiguranja stajala je trećinu iznosa.
"Tri godine poslije vozim mnogo bolji auto, no mjesečna rata osiguranja mi je dvostruko povoljnija od početne. U Ontariju imamo jedne od najskupljih polica, a kao novog useljenika neke osiguravajuće kuće vas pristojno odbiju i zamole da im se javite kad skupite dovoljno kanadskog vozačkog iskustva".
Jurica Bonić danas radi u Toyotinoj tvornici udaljenoj dvadesetak minuta vožnje od Kitchenera. U mjestu Elmira proizvodi se luksuzni Lexusov terenac. Iako se ondje nalaze ljudi iz cijelog svijeta, naš sugovornik tvrdi kako se svi dobro slažu i da nikad nije osjetio neku vrstu diskriminacije. Smatra da živi dobro. Plaću dobiva svaki drugi petak i bez problema pokriva sve obiteljske obveze.
"Radimo u dvije smjene, od ponedjeljka do petka. Dva tjedna smo u jutarnjoj smjeni koja počinje u 7 sati, a završava u 17.15 sati. Za ručak imamo pauzu od 30 minuta koja nije plaćena, jednu pauzu od 15 i jednu od deset minuta. Prema potrebi radimo i subotama. Popodnevna smjena počinje u 17.45 sati, a završava u 4.15 sati. Često u obje smjene ostajemo raditi i prekovremeno".
Kanada je poznata po lijepoj prirodi, najdužim pješčanim plažama na svijetu, jezerima, rijekama, šumama i parkovima. Ima i bezbroj muzeja, kinodvorana, sportskih aktivnosti, bazena i trgovačkih centara. Slobodno vrijeme Bonić koristi za odmor i druženje s obitelji.
"Ako ste roditelj, ovdje je raj na zemlji. Kako imamo bebu od devet mjeseci, počeli smo cijeniti ponuđene sadržaje", priznao je.
Na upit novinara kakav je bio put do uspjeha, odgovara da je to relativan pojam. Ipak, kako kaže, za njega je najbitnije dobivanje stalnog boravka.
"To je zapravo kraj velike neizvjesnosti jer prije dobivanja PR statusa u glavi uvijek imate datum do kojeg vam vrijedi radna dozvola i do kojeg morate napustiti Kanadu. Kad dobijete PR, imate sva prava, osim političkih".
Bonić se prisjeća kako su jednom prilikom imigracijski službenici štrajkali pa su tisuće obitelji, među kojima je bila i njegova, morale čekati papire duže od propisane procedure.
"Sva dokumentacija poprilično stoji. Uspjeh je u svemu tome da ostanete zdravog razuma i ojačate kao čovjek. Od 1. siječnja 2015. stupaju na snagu nova pravila o useljavanju pa se nadam da će budućim useljenicima biti malo lakše. No, moj je dojam da Kanada čini strožom svoju imigracijsku politiku i kako vrijeme odmiče, bit će sve teže dolaziti."
Bonićeva obitelj smještena je u regiji Waterloo koja ima 550 tisuća stanovnika. Kraj je poznat po dva ugledna sveučilišta i jednom koledžu, koji je među najboljima u zemlji. Razvijena je autoindustrija, Blackberry ondje ima sjedište, kao i Google koji je u Kitcheneru smjestio svoj najveći kanadski razvojni centar. U studenom je stopa nezaposlenosti bila 5,3%. Naš sugovornik tvrdi da ima posla za sve koji žele raditi pa čak dva ili tri.
Službena Vladina politika promovira multikulturalnost, dok je tolerancija ugrađena i u prometnu kulturu.
"U regiji Ontario postoji velika zajednica "menonita". Većina njih ne koristi se modernim tehnologijama pa tako ne voze ni automobile, već se služe konjima i kočijama. Uz asfaltirane ceste usporedno se nalaze i makadamske tako da "menoniti" neometano mogu sudjelovati u prometu", nastavlja naš sugovornik.
Bonić kaže da su ljudi u Kanadi opušteni te da ih se često navečer u trgovini može vidjeti u pidžami.
"I odgoj djece je opušteniji – njima se dopušta da budu djeca. Ako mališani žele hodati okolo kao Batman ili mala princeza, roditelji im neće braniti. Prednost Kanade su i ljudi. U manjim mjestima će vas svatko pozdraviti, upitati kako ste i prokomentirati nešto".
Veliki nedostatak ove useljeničke zemlje, prema Bonićevim riječima, jest zdravstveni sustav. Tvrdi da je dobar jedino onda kad se uspoređuje s američkim.
"Ne bih nikome savjetovao da ovdje u večernjim satima ide na Hitnu pomoć jer vrlo vjerojatno neće doći na red cijelu noć pa će ujutro biti prisiljen otići u jednu od 'walk-in' ordinacija. Stomatolog nije pokriven zdravstvenim sustavom i plaća se iz vlastitog džepa. Meni je nedavno napuknuo zub i popravak, koji je trajao manje od pola sata, naplaćen je 395 dolara. Rad na korijenskom kanalu je oko 1200 dolara".
Naš sugovornik otkriva kako su liste čekanja kod obiteljskih liječnika i do tri tjedna. Ontariju nedostaje liječnika, a oni koji dođu iz inozemstva, brzo odustaju od karijere jer moraju proći složen proces prilagodbe.
Na upit novinara osjeća li se kao stranac, Bonić odgovara negativno.
"Ima jako puno 'naših' i nema dana da na ulici ili u trgovini ne čujem nekog tko govori hrvatski jezik. Useljenička smo zemlja i gotovo pola ljudi ovdje govori engleski s nekim stranim naglaskom, a domaći Kanađani imaju svijest i da je netko njihov jednom ovdje došao kao imigrant."
Što vam nedostaje? "Bogu hvala, ništa".
"Primijetio sam da se ljudi iz naših krajeva nekako prepoznaju. Prije nekoliki mjeseci hodao sam parkiralištem, a jedan starac me pitao kako sam. Na prvom poslu čuo sam da netko viče: 'Krešo! Krešo! Krešo!' Pomislio sam tko je to, pogledao oko sebe i tad mi je jedna gospođa mahnula i rekla da je zvala mene jer je vidjela da sam 'naš', ali mi nije znala ime pa je pogađala".
Bonić kaže da o povratku u domovinu ne razmišlja. U Kanadu je, tvrdi, otišao trajno.
"Djecu ću učiti o njihovim korijenima. U kući pričamo hrvatski i to je jezik koji će naša djeca naučiti kao prvi. Znat će odakle su im roditelji, gdje su im rođeni bake i djedovi, znat će našu povijest i glazbu. U Kitcheneru imamo Hrvatsku katoličku župu i Hrvatski dom tako da se njeguje svijest o našem identitetu. Hrvatska je prelijepa zemlja i vjerujem da će moja djeca uživati na odmoru."
Svima onima koji žele otići iz domovine Bonić savjetuje da se prije dobro informiraju. Njegov plan je imati još djece i u manjem mjestu kupiti kuću s većim dvorištem. Baš onakvu u kakvoj je živio u Požegi.
>> Useljenje u Njemačku: Što nam je potrebno, čega se bojimo
>> Još je mnogo ratnih rana, mladi odlaze jer nema posla... Vukovar zaslužuje bolje
Neznam kome su namijenjene te Promidžbene Poruke. Zar na taj način hoće ova vlada riješiti nezaposlenost. Gospodinu Boniću i njegovoj obitelji želim puno sreće i ne mislim da im je tako dobro.Ako pogledaš radno vrijeme on radi od mraka do mraka i subote.Kada bi se kod nas radilo kao "vani" i kod nas bi bilo bolje. Kod nas je ipak bolje. Znaš ono; Amerikanac zaradi 4 tisuće dolara od toga dvije tisuće za troškove a dvije tisuće stavi na banku. Za te dvije tisuće nitko ga ne pita. U Hrvatskoj radnik zaradi 4 tisuće kuna, potroši 8 tisuća kuna i za tih 4 tisuće nitko ga ne pita.