Kada bi u našem obrazovnom sustavu svi učitelji bili poput Lidije Križanić, reforma obrazovanja, o kojoj još uvijek govore samo teoretičari, u našim bi školama zaživjela odavno. Pa čak i ono što će se mnogima učiniti radikalno – da učenici jedan dan imaju samo matematiku, ili samo hrvatski, ili kombinaciju samo dva predmeta te da pritom sami slože svoj raspored... A upravo je to u jednom svojem bivšem razredu postigla Lidija Križanić te tako godinama prije primijenila u nastavi ono što reformatori obrazovanja tek sada predlažu kao mogućnost.
– Dala sam djeci popis svega što bi trebali naučiti u tjedan dana, ali i praznu tablicu u koju su oni trebali upisati raspored, kada i koliko matematike, hrvatskog, hoće li dnevno imati samo jedan ili više predmeta. Tjelesni i likovni imali smo svi zajedno, a za ostalo poštovala sam njihove želje. Pripremila sam im potreban materijal, podijelila ih u grupe i radili su prema svojem planu. Samo, za takav tjedan potrebna su dva tjedna pripreme. Znam, tako neće raditi svi učitelji, ali rezultat je fenomenalan. Oni su u četvrtak bili gotovi sa svime, a ja iscrpljena potpuno. Kada primijenite takav način rada, jedan devetogodišnjak da više nego što možete i zamisliti da može. Ali za to mi treba sloboda, odnosno da sama kreiram nastavni proces, a ne ovaj ubitačni način rada u kojem je sve isplanirano do detalja – kaže Lidija dodajući da to nije njezina izmišljotina jer se u svijetu takav način rada u školama prakticira odavno.
Ideje crpi od Amerikanaca
– Provela sam to nekoliko puta, a pokušat ću to primijeniti i s ovim razredom – dodaje Lidija Križanić, koja već dvije godine radi u školi Cvetković, koja je jedna od osam područnih škola OŠ Ljube Babića iz Jastrebarskog. Svojih 19 trećaša, koje je preuzela na početku drugog razreda, često iznenadi drukčijim pristupom učenju. Mnoge je oduševio način na koji je djeci dočarala svu težinu oslikavanja Sikstinske kapele. – Učiteljica nam je stavila papir s donje strane stolca, mi smo ležali i slikali. Tako smo trebali vidjeti kako se nekada radilo. Starim slikarima bilo je jako teško – kaže odlikašica Lana.
– Nije Michelangelo slikao sam, imao je pomoćnike – dodala je Magdalena.
– Vodim likovnu grupu pa smo se bavili slikarstvom kroz povijest. Počeli smo od pećinske umjetnosti i tada smo gužvali papire, radili životinje, grickali grančice... Svašta smo radili i djeca su tako, usput, bez velikog napora naučila mnogo toga. Najveća mi je želja osposobiti ih da ono što misle znaju iznijeti pred druge, da to nauče prezentirati i argumentirati – kaže učiteljica Križanić.
Svoje učenike želi naučiti i kako učiti. Za to je, ističe, preduvjet čitanje. A da bi ih motivirala da čitaju, osmišljavala je razne zadatke. – Podijelila sam ih u grupe, jedna je morala predstaviti likove, reći sve o njima, druga, recimo, osmisliti drukčiji završetak priče.... Svatko je dobio svoj zadatak, imali su cilj i naravno da su čitali – tumači svoj pristup djeci. Kada su posjetili Gradski muzej, učinila je slično. – Bili su u parovima i svaki je par bio zadužen za nešto. Jedan je morao pažljivo promatrati inventar iz dvorca Erdody, drugi je morao doznati što više o vlasnicima, treći o životu na selu, četvrti o obrtima.... Nosili su sa sobom bilježnice i upisivali sve što je za njihov zadatak bilo važno. Bili su koncentrirani i sve su napravili kako treba. Vole pohvale i, kada je zasluže, uvijek je dobiju – kaže Lidija dodajući da mnogo njezinih kolegica radi na taj način, ali da se to ne zna. Ona ideje crpi s nekih američkih obrazovnih stranica, a osim toga, zaljubljena je u posao koji radi. – Ovo je zvanje moj život, ovaj posao ne možete odrađivati, ljudi, a posebno djeca osjete je li vam stalo ili nije – tvrdi. A njoj je stalo i zbog toga se stalno usavršava, usvaja nova znanja i vještine, kako bi današnjoj generaciji učenika mogla dati sve što im je potrebno. Priznaje da nije odrasla s računalom, ali to je nije spriječilo da nauči raditi web-stranice, pripremati testove i kvizove na mrežnim stranicama. Njihovu razrednu stranicu ažurira nekoliko puta tjedno, a ona je, kaže Lidija, "prozor u naš razred". Vole je roditelji, jer tako znaju što su njihova djeca radila u školi, a učenicima često dobro dođe kao podsjetnik na ono što su učili.
Prema onome što nam govori, moglo bi se zaključiti da je Lidijina škola potpuno informatički opremljena, da djeca imaju tablete i pametne ploče. No, stvarnost je sasvim drukčija. U njezinu trećem razredu samo je jedno računalo i služi više za ukras nego za rad. – Nasreću, svako dijete ima računalo doma pa tako može vježbati i raditi sve ono što postavim na mrežne stranice – kaže.
Ne želim otići odavde
Ono što škola Cvetković ima, za razliku od svoje matične škole u Jastrebarskom, cjelodnevni je boravak. I upravo zbog toga škola ima 76 učenika koji dolaze iz Jastrebarskog i okolnih sela. Iz samog Cvetkovića njih je dvoje. Od ukupnog broja u boravku ih je 63. – To govori da se način života na selu promijenio, da ljudi ovdje žive kao u gradu, rade i kasno dolaze doma – upozorava Lidija Križanić, koja je prije nekoliko godina sa svojom obitelji zagrebačku gužvu zamijenila mirom susjedne Petrovine. I nije požalila.
Pitamo je hoće li se prijaviti za rad na reformi kurikuluma. Nakon poduže šutnje kaže: – Sada sam 99,9 posto sigurna da neću. Razmišljala sam o tome, ali imam bezbroj pitanja na koja nemam odgovora. Ti učitelji trebali bi otići iz razreda... A zašto bih ja za istu novčanu naknadu napustila posao koji jako volim i radila posao za koji ne znam čime će rezultirati. Sviđa mi se sve što su naveli da žele promijeniti, ali pitanje je hoće li to moći ostvariti. I još je važnije pitanje je li takav način rada pravedan prema svim učiteljima iz Hrvatske. Kako će se uključiti netko iz Splita ili Dubrovnika? Hoće li se oni preseliti u Zagreb ili putovati? Ne razumijem kako je to zamišljeno. Ali, rado bih se uključila u rad na reformi kurikuluma kada bih mogla ostati u razredu. Ako mogu naći vremena za sva svoja usavršavanja, mogu ga naći i za razmatranje programa razredne nastave – ističe Lidija Križanić. Takvim svojim stavom potvrđuje sve raširenije mišljenje mnogih prosvjetara da najbolji učitelji ne žele napustiti svoj razred i kako će to prije učiniti oni koji taj posao ne vole i jedva čekaju priliku da ga napuste.
– Zašto nešto ne bi predložili svi učitelji koji misle da svojim iskustvom mogu pomoći – pita se Lidija i ističe da silno želi da reforma uspije.
– Želim da mi se da sloboda u kreiranju nastavnih sadržaja, ali s precizno definiranim ishodima učenja nakon svakog razdoblja. Učitelju koji to može treba dati slobodu da kreira i metode i sadržaj, preuzet će veliku odgovornost, ali nema šanse da ne uspije – smatra. Misli da bi reformom paralelno trebalo obuhvatiti sve razine obrazovanja, osnovne i srednje škole te posebno fakultete koji obrazuju nastavnički kadar. – Imaju li studenti nastavničkih studija drukčije obrazovanje od moje generacije? Nemaju! Jesu li danas svi učitelji spremni raditi po novom? Nisu. Oni su naučili sat po sat, po točno zadanim pravilima. Tako je lakše – zaključuje. Kao i mnogi koji realno sagledavaju stanje, smatra da su ozbiljna prepreka reformi nedostatak novca i negativan stav prema promjenama. – Reforma ima šansu ako se promijeni stav prema obrazovanju. I ako se svima osiguraju jednaki uvjeti. Mi nemamo dvoranu za tjelesni, kada pada kiša, nemamo ga jer je vani blatno. Ne treba mi ni tablet ako nemamo ono najosnovnije. Djeca bi tjelesni trebala imati svaki dan. A puno škola nema dvoranu. Idemo dati svima jednake šanse... Ovdje se može opstati samo ako voliš svoj posao... A hrani me ono što dobivam od svojih učenika – zaključuje Lidija.
>> Šlaus: Produljenjem osnovnog školovanja nećemo dobiti ništa
>> Što sve treba promijeniti u školama
