Prosvjed hrvatskih branitelja na zagrebačkom Markovu trgu ostavio je malo nedoumica i nekoliko problematičnih, neuvjerljivih, pa i neistinitih tvrdnji. Sve su te političke tvrdnje preinačene u teze poput onih da "netko manipulira braniteljima", da je to "buna bez razloga", odnosno da je "pokušaj političkog puča". Možda je najuvjerljivija, ali i najmanje spominjana teza da se uzroci braniteljske pobune nalaze u dugogodišnjem osjećaju marginalizacije i sustavnom zapuštanju domovinskih vrijednosti za koje su se branitelji u ratu borili. Istodobno, dok se zapuštalo patriotske vrijednosti iz Domovinskog rata, događala se svojevrsna apologija "socijalističke revolucije", pa i stalna javna glorifikacija partizana i antifašizma. Sve je dovedeno do "ruba pameti" te se čak počelo i iz vrha vlasti tvrditi da su "partizani stvorili Hrvatsku" što je ozljeđivalo i branitelje i zdravu pamet. Jer, kao nužno i razložno pritom se nametalo pitanje: Ako su partizani 1945. godine stvorili Hrvatsku, zbog čega su onda Hrvati 1991. išli ratovati?! Takva povijesna inverzija, koja nastaje i pojačava se od 2000., najvjerojatnije je i uzrokovala nedavne prosvjede.
Partizani su po viđenju sadašnje vlasti i po javnome dojmu koji je vlast širila za Hrvatsku jednako vrijedni kao i hrvatski branitelji! Antifašizam je kod nas postao političkom modom i sadašnje vlasti i njezinih simpatizera. U tome pretjerivanju vlast je malo marila za činjenice. Naime, nisu svi antifašisti i partizani bili jednako za Hrvatsku niti su svi naši antifašisti ujedno bili u partizanima. Veliki hrvatski i svjetski kipar Ivan Meštrović nije bio partizan kao ni blaženi kardinal Alojzije Stepinac ili narodni prosvjetitelj dr. Andrija Štampar, kao ni književni zeus Miroslav Krleža, ali su svi bili antifašisti. Hrvatski pjesnički bard Vladimir Nazor bio je pak i antifašist i partizan. No ne i komunistički boljševik poput mnogih partizana. Jedna vrsta antifašista i partizana bili su Vladimir Nazor i Andrija Hebrang, a nešto sasvim oprečno partijski dogmati s titovkom, koji su skrivili Hudu Jamu, Kočevski Rog, Tezno, Maceljsku šumu... Cijeli je Križni put njihovo zlodjelo. Uostalom, antifašist i partizan je bio i Simo Dubajić koji je na slovenskom Kočevskom Rogu rukovodio likvidacijama zarobljenih Hrvata, da bi krajem 80-ih godina prošloga stoljeća postao vođom velikosrpske kninske pobune protiv Hrvatske. Naši sve brojniji antifašisti valjda misle da je antifašizam (bio) samo slobodarstvo i humanizam. Današnja je vlast nekritički prihvatila i usvojila nekadašnju komunističku apologiju partizanske ideologije.
Sadašnja je vlast obnovila komunistički mit o partizanima i antifašizmu i sebe proglasila njihovim političkim i svjetonazorskim nasljednicima. Ta je činjenica sigurno imala i utjecaja na braniteljske prosvjede. Stalno odugovlačenje i otezanje pa i ignoriranje braniteljskih nastojanja uz stalno veličanje antifašizma mogući je dodatni razlog za zaoštravanje prosvjeda. Vlast je samu sebe proglasila nasljednicom i nastavljačem antifašizma. Dakle, drugim riječima: mi smo slobodoumni, urbani, kulturni i moderni, a svi drugi koji ne misle kao mi i koji se s nama ne slažu su nazadni, ksenofobni, netolerantni i primitivni. Jednom riječju – seljačine! Takvima su proglašeni i branitelji.
Pokušava se nametnuti privid da je ovo odsudno vrijeme. Ili što bi premijer Zoran Milanović rekao "mi ili oni". Bivši branitelji u ovoj ograničenoj mentalnoj shemi slove kao "oni". Apologeti vlasti i osporavatelji braniteljskih domoljubnih ideala njihovo su zagrebačko demonstriranje označili kao pojavu "braniteljskih falangi"! Branitelje su što izravno, što neizravno proglasili svojom suprotnošću. Zagrebačko gornjogradsko uprizorenje nije bilo samo politički teatar, nego ujedno i upozorenje i vlasti i braniteljima. Ali i svima nama kako se dugotrajno tinjanje napetosti vrlo brzo može prometnuti u nekontrolirani kaos.
Treba nam vlast koja će ove SDP i HNS uhljebe ukloniti kako to ne bi radio narod.