Skromni spomenik na Bleiburškom polju i dalje ostaje hrvatska društvena i politička prijepornica. Možda se očekivalo da će ove godine i nova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović doći kod toga spomenika. Umjesto službenoga pojavljivanja pred mnoštvom okupljenih, predsjednica je radije, kao i u Jasenovcu, odabrala mirni i neočekivani dolazak dan ranije. Tako je njezino pokroviteljstvo zapravo ostalo samo formalno. Da je došla na dan sjećanja, sigurno bi bila dočekana s odobravanjem okupljenih na polju oko spomenika i s brundanjem, mrgođenjem i javnim negodovanjem protivnika bilo kakvoga spominjanja Bleiburga i Križnoga puta.
Predsjedničina odluka da se u Bleiburgu pojavi sama i bez znanja medija možda je ujedno i politički razborita odluka i poruka. Jer, da se službeno pojavila u Bleiburgu, a da to nije učinila u Jasenovcu, to bi izazvalo javnu graju i povike ovdašnjih sve brojnih tzv. antifašističkih udruženja. Na taj bi se način postojeći ideološki prijepori, trvenja i svađe vjerojatno još jače nastavili. Predsjednica pokazuje namjeru da se ponaša kao predstavnica svih državljana Hrvatske bez obzira na to okupljaju li se svake godine u Jasenovcu ili u Bleiburgu. Umjesto sličnoga nacionalno prihvatljivoga načina, premijer Zoran Milanović se i dalje inati. On i njegov politički adulatus Josip Leko nisu ni pokušali doći u Austriju. Valjda im je Bleiburg još uvijek sporan i mrzak kao što je bio i njihovim političkim prethodnicima. Nakon političkoga, kulturnoga i ljudskoga iskoraka tadašnjega premijera Ivice Račana i njegova odlaska u Bleiburg 2002., činilo se da će ta traumatična stranica hrvatske povijesti biti zatvorena i da će dolasci hrvatskih premijera na poljanu tmurnih sjećanja biti nešto ljudski i demokratski uobičajeno. Ipak, to se ni ove godine nije dogodilo pa su vladajući otišli samo u slovensko stratište – Tezno.
Odmah nakon Milanovićeva i Lekina dolaska u Tezno oglasio se SDP-ov “pravni hermeneutičar” Peđa Grbin, koji je ustvrdio da oni koji odlaze u Tezno odlaze pokazati svoje poštovanje žrtvama partizanskoga zlosilja, dok oni koji odlaze u Bleiburg, prema njegovu mišljenju, tamo prispijevaju da bi žalovali za NDH! Današnji je SDP odreknućem državnoga pokroviteljstva komemoracije u Bleiburgu pao ispod kulturne i humane razine i demokratskih standarda koje je današnjoj ljevici postavio i ostavio Ivica Račan! Premijer Milanović i njegovi politički pajdaši kao da i dalje žele potiskivati i zaustavljati sjećanja! Kao da ponovno žele obnoviti stare i traumatične ideološke podjele hrvatskoga društva! Na taj način ponovno postajemo taocima neraščišćene i humanim kriterijima nevrednovane prošlosti. Da se Zoran Milanović pojavio u Bleiburgu, mogao je pokazati da nije mentalni zarobljenik prošlosti, da nije sljedbenik i nastavljač partijske ortodoksije. Umjesto da barem bude politički pragmatik, on je radije ostao ideološki sektaš. Bleiburg mu je bio prilika da hrvatskome društvu dade poticaj za iscjeljivanje trauma nacionalne prošlosti. Zbližavanje starih ideoloških polova očito još uvijek nije dio njegova političkoga programa. Naprotiv! Od približavanja tih krajnosti premijeru je, izgleda, važnije pokušati politički kapitalizirati te stare diobe. On politički živi od tih gotovo arhetipskih političkih i svjetonazorskih dioba. Ne otići poslije Račana u Bleiburg civilizacijski je i demokratski nazadak. Milanović je imao priliku pokazati da nije uskogrudan, da mu je stalo do svih hrvatskih ljudi bez obzira na njihove političke naklonosti. No, umjesto te širine, pokazao je da ga zapravo zanima samo naklonost i potpora njegove stranke i ideološke sljedbe. Premijer države trebao bi pokazati svoju ljudsku širinu, a ne samo već notornu mu taštinu. Bleiburg, naime, nije obično mjesto, ono je i simbol nacionalnoga stradanja, neiscijeljenih hrvatskih trauma.
Po meni, Kolinda je to super odradila. Čemu stvarati medijsku pompu... Smatram da to nije ni vrjieme ni mjesto za to.