Ako bi vijest da je Mario Ančić pobjednik Wimbledona nekoć bila supersenzacija, onda je i nedavna vijest da je bivši tenisač doktorirao na glasovitom sveučilištu Columbia barem senzacija. Ne događa se, naime, često da neki Hrvat diplomira na tome sveučilištu, a još rjeđe da na njemu i doktorira. Mario Ančić pokazao je ne samo da je bio vrhunski sportaš nego da će najvjerojatnije biti i među svjetskom pravničkom elitom. Njegovo je postignuće ujedno pokazatelj ne samo njegove izvrsnosti nego i znak da u Hrvatskoj sve i nije tako sivo, tmurno i beznadno kako nam uglavnom to predstavljaju i kako nas stalno i sustavno u to uvjeravaju. Da Ančića bolest svojedobno nije spriječila, možda bi doista i bio medijska supersenzacija. On je pokazao da se vrhunskim može biti i u sportu i u znanosti. Umjesto da takvi pojedinci postanu javnim uzorima, u Hrvatskoj podložnoj svim modernim trendovima, ni Ančić sigurno neće postati javno uzoritim. Umjesto njega i njemu sličnih, našom će javnošću i dalje najvjerojatnije dominirati sportski Krezovi, politički bleferi i estradni polusvijet.
Pozitivne, ohrabrujuće i poticajne vijesti gotovo da su izgubile svoj javni prostor. Važnije i dominantnije od njih postalo je uglavnom ono što uz sebe veže nešto zabrinjavajuće, crno i dešperatno.
Vijesti poput one koje su naše novine objavile u subotu o devetero uspješnih Hrvata koji su se iz svijeta vratili u Hrvatsku odudaraju od uobičajenog. Zbog toga je i vijest o Mariju Ančiću pomalo čudna u našoj posivjeloj svakodnevici. Slično je i s odlukom "novog Tesle", Marina Soljačića, našega poznatoga znanstvenika i profesora na glasovitom sveučilištu MIT, da utemelji nagradu za najboljeg hrvatskog maturanta iz matematike i fizike. To je neko novo svjetlo u našem programiranom sumraku. Mi smo talentiran narod. Povijesni kontinuitet ide od minijaturista Julija Klovića i Fausta Vrančića preko Jurja Križanića i Ivana Meštrovića, Milke Trnine, Zinke Kunc, Zlatka Balokovića, Lavoslava Ružičke, Vladimira Preloga sve do Igora Štagljara, Marina Čilića, Ivana Đikića, Ive Pogorelića, Marina Soljačića, Davora Paune, Zrinke Cvitešić, Gorana Višnjića, Tene Štivičić, 2Cellosa – Stjepana Hausera i Luke Šulića...
S oprezom govoreći, možda bi se moglo reći da smo najmanje talentirani za politiku. Nastavljajući na isti način, moglo bi se reći da baš i ne znamo upravljati državom. To je naprosto manjak u hrvatskom kolektivnom pamćenju jer, kako nismo imali vlastitu državu, nismo naučili njome ni upravljati.
S više mara za državu vjerojatno bi već bili umreženi svi važni, utjecajni i ugledni Hrvati koji žive u inozemstvu. Naša bi vlast "koristila" njihove veze i poznanstva i za neki naš državni probitak. Predsjednica države kao bivša diplomatkinja i visoka dužnosnica NATO-a vjerojatno ima "filing" za to. Bilo bi to i ostvarenje tuđmanovske idealističke zamisli o spoju "domovinske iseljene Hrvatske". U modernom je svijetu danas važniji tzv. društveni kapital od financijskoga. Svi naši ugledni ljudi po svijetu posjednici su upravo tog društvenog kapitala. Ima ga i sama predsjednica. Kada bi svatko od tih naših uglednika bio i svojevrsni veleposlanik Hrvatske onda bi i Hrvatska bila redovita tema tih visokih krugova kojih su statusni pripadnici i mnogi naši svjetski značajnici. Mario Ančić jedan je od takvih. On je personifikacija nečega čemu bi i sama Hrvatska trebala težiti, a to su marljivost, odgovornost, sustavnost i optimizam. Kada bi svatko od nas samo najodgovornije i najbolje što može obavljao svoj posao država bi cvjetala. Da ovdje spominjani nisu upravo tako radili, sigurno ne bi uspjeli u nemilosrdno natjecateljskom svijetu. Njihovi primjeri mogu biti uzorom za cijelu Hrvatsku. Svjetske veze naših poznatih sportaša i umjetnika mogu koristiti i samoj državi, kao što su koristile i za vrijeme ratne agresije na Hrvatsku. Ostao je upamćen prizor kada Dražen Petrović i Stojko Vranković, dvojica naših košarkaša poznatih u Americi, protestiraju ispred Bijele kuće zbog rata protiv Hrvatske. To je imalo više odjeka nego da su ispred Bijele kuće protestirale tisuće anonimnih Hrvata. Tako je i danas za Hrvatsku važan svjetski uspjeh nekoga poput Marija Ančića.
>> Mario Ančić: Knjiga mi je bila spas nakon prekida karijere
>> Mario Ančić doktorirao pravo na Columbiji i dobio posao na Wall Streetu
Doktorat Maria Ančića i sve ostalo njegovo je samo n j e g o v o i nema ama baš nikakve veze sa nama i našom Hrvatskom.To da je rođen ovdje nije mu ništa pomoglo u životu.Suprotno ! Većini mladimm i nadarenim ljudima činjenica pukog rođenja u ovoj izmućenoj,prevarenoj i opljačkanoj zemlji predstavlja otežavajuću okolnost za njihovo napredovanje u životu.Duboko tužno,jadno i žalosno no istinito.