Premijer Milanović u nekoliko je navrata indirektno priznao da njegova vlada nije uspjela te da do kraja mandata ne namjerava napraviti ništa ozbiljno. Opravdanje za taj neuspjeh Milanović je pronašao u prevelikim otporima, ali se nije potrudio detaljnije objasniti mehanizam tog neuspjeha. U situaciji općeg političkog meteža, koji je većim dijelom sam proizveo, nitko zapravo više nije ni očekivao neko logično obrazloženje.
U Hrvatskoj, nažalost, više ništa nije čudno; riječi su – obećanja i njihova značenja – potpuno izgubile težinu. Najave političkih i ekonomskih poteza više, izgleda, ne trebaju imati baš nikakve veze s onim što će ministri doista provoditi ili barem pokušati.
Na zadnjoj sjednici Glavnog odbora SDP-a premijer je za nastavak reformi dobio jednoglasnu potporu članova tog ključnog stranačkog tijela, a nakon samo nekoliko dana taj isti premijer prezentirao je kozmetičku rekonstrukciju Vlade te skrušeno poručio da je godina i pol do kraja mandata premalo za neke velike zaokrete kao što bi možda bila stručna ("tehnička") vlada. Milanović nam je kratko objasnio da je dobro poznato kako završavaju tehničke vlade – neuspjehom. Nije se, naravno, potrudio objasniti koje to vlade i kako su točno završile, ali je osjetio potrebu naglasiti da njegova vlada ostaje politička vlada. Izgledalo bi to kao rijedak napadaj iskrenosti. No i za to je nedostajalo samo malo, da premijer prizna kako će vlada Kukuriku koalicije, dok joj je on na čelu, ostati politikantska.
Inače, danas se u Hrvatskoj teško sustegnuti od pogrešne upotrebe pojedinih izraza. Primjerice, to što je za rekonstrukcije Vlade premijer preskakao odgovore na neka novinarska pitanja ili je odgovarao s jednom ili dvije riječi nikako ne znači da je davao lakonske odgovore.
Naime, riječ lakonski pridjev je koji označava ljude iz Lakonije (Sparte) škrte na riječima. Danas taj pridjev označava jezgrovit, kratak govor, a u povijest je prema legendi ušao nakon što je Filip II. Makedonski nastupajući prema Lakoniji, Spartancima izrekao poprilično neugodnu i danas jako slavnu prijetnju:
"Ako pobijedim u ovom ratu, gorjet će vaše kuće, gradovi će vam biti u plamenu, vaše žene bit će udovice i zauvijek ćete biti roblje."
Spartanci su odgovorili: "Ako."
Dakle, treba shvatiti da Milanović, bez obzira na sažetost svojih odgovora, nije ponudio nijedan državnički "ako" u punom smislu pridjeva lakonski. Premijer, nažalost, samo nije želio dati jasna i fer objašnjenja na bilo koje nezgodno ali logično novinarsko pitanje. Problem je u tome što je to čovjek koji i dalje vodi zemlju i trebao bi shvatiti da bi temeljitim i fer odgovorima trebao hitno početi raditi na vraćanju izgubljenog kredibiliteta.
Potpuno je nesporno da je Hrvatska u dubokim problemima te da se u zemlji stvara alergija prema neodlučnoj i politikantskoj vlasti, ali ta alergija prerasta u psihopatološki grozničav otpor prema bilo kakvim promjenama. Drugim riječima, nesposobnost Milanovićeve vlade da povuče zaista bitne poteze dovela je do toga da se stvorila nevjerojatna javna averzija prema reformama. Milanović se iz dana u dan potvrđuje kao dvostruki gubitnik. Populistička neodlučnost odmaknula ga je od ideje bolnih ali spasonosnih rezova, a posljedični nedostatak bilo kakvih rezultata to je dodvoravanje biračima nagradio katastrofalnim urušavanjem rejtinga SDP-a i HNS-a kao druge ključne stranke Kukuriku koalicije. Potrebi instinktivne negativne javne reakcije na bilo koju novu Milanovićevu inicijativu podlegla je čak i stručna javnost. Naravno, riječ "stručna" i u ovom slučaju u Hrvatskoj moramo uzeti sa zadrškom.
Primjerice, sama riječ outsourcing već je postala opća svenarodna sprdačina. Fanatično se brani status i čast čistačica te bez ikakve suvisle rasprave i vrlo arogantno poručuje ministrima da outsourcaju sami sebe. OK, možda bi društvo i zaista postiglo više ako bismo, recimo, outsourcali posao privlačenja sredstava EU stručnim konzultantima umjesto da to radi preopterećeni Branko Grčić, možda je isto tako činjenica da uštede koje se teorijski mogu realizirati kroz outsourcing dijela djelatnosti u javnom sektoru ne mogu biti sistemski bitne, a kamoli impresivne. Međutim, zastrašujuća je opća razina nesklonosti bilo kakvoj racionalizaciji, uštedama, povećanju učinkovitosti.... Pritom se vrlo često upotrebljavaju umobolni, potpuno iracionalni, neintelektualni i duboko ostrašćeni argumenti. Baš kao što se svojevremeno formirao bizarni pokret otpora protiv gradnje Hoto centra na Cvjetnom trgu u Zagrebu (sad je sagrađen pa je svima dobro imati garažu u centru), tako sad svi blebeću protiv outsourcinga. Iako se mnogi od najglasnijih vrlo rijetko hvataju metle, pranja ili kuhanja.
S druge strane, ovo društvo treba svaku mrvicu mogućih ušteda, a outsourcing je siguran put prema snižavanju javnih troškova. Barem malom.
Privatni sektor u Hrvatskoj davno je prihvatio taj model. Ako pogledate brojne poslovne zgrade u Buzinu ili na Radničkoj cesti u Zagrebu, možete biti sigurni da brojne kompanije koje u njima posluju nemaju svoje tete čistačice, kuharice ili stričeke portire. Taj je dio biznisa, gle čuda, outsourcan. Nadalje, svi oni koji dolaze u te poslovne zgrade brzo će primijetiti da te tete čistačice u outsourcingu nose ljepše uniforme nego one u hrvatskim školama, a i koriste puno kvalitetniju opremu te sredstva za čišćenje. Tu i tamo može se i vidjeti i sofisticiranu visokotehnološku opremu koju inače zovemo – usisavačima. Sustav je to koji je sigurno inovativniji, discipliniraniji, učinkovitiji... od onog kakav funkcionira u javnom sektoru. A takav je jer je temeljen na prirodnoj želji privatnog vlasnika tvrtke koja pruža usluge da bude bolji od drugih jer će samo tako dobiti posao i više zaraditi. Zar zaista svi u ovoj zemlji vjeruju da je outsourcing zapravo druga riječ za suvremeno ropstvo? Teško je u to povjerovati. Prije bi se moglo reći da je nepovjerenje prema ovoj vlasti toliki da strah od toga da se outsourcing može pretvoriti u pretjerano iskorištavanje radnika i nije sasvim neopravdan.
Valja primijetiti da su čak i imenovanje vrlo uglednog Vedrana Mornara, bivšeg dekana FER-a, za novog ministra obrazovanja i sporta neki ugledni intelektualci odmah počeli propitivati. Žarko Puhovski tako ga je u startu ocijenio kao čovjeka tehnokratskog i antihumanističkog uvjerenja. Misli li Puhovski doista da je Mornar antihumanist? Čemu ta uvreda? Je li svatko tko bi školstvo želio povezati s potrebama ekonomije automatski antihumanist? Ili je i Puhovskom svega oko Milanovićeve vlade preko glave pa mu automatski i novi ministar odmah ide na živce? Teško je reći. Istina je možda negdje na sredini iako je jasno da bez ljudi poput Mornara mi "humanistički" nikad nećemo povećati kvalitetu outputa školskog sustava te ćemo sukladno tome "humanistički" živjeti sve lošije u odnosu na ostale koji "antihumanistički" prilagođavaju svoje obrazovne sustave uvjetima rastuće međunarodne kompetitivnosti. Ako Puhovski misli da je za povećanje učinkovitosti školstva bolji odabir neki slikar ili filozof prosocijalističkih ili retrokomunističkih nazora, trebao bi se poprilično potruditi da to logički opravda.
Bilo kako bio, ključni Mornarov problem bit će to što će mu leđa u sukobu s raznim medijskim demagozima nakon prvih važnih poteza čuvati antikredibilitet Milanovićeve vlade. Pa nitko živ na sindikalnoj ili široj političkoj sceni više se ne usteže od najtežih kvalifikacija, pa čak i vrijeđanja kad je u pitanju rezultat rada Kukuriku koalicije.
Što se pak tiče drugog novog ministra, on bi osobno mogao proći puno bolje. Potpuno je jasno da je do ministarske fotelje došao preko dvorskih spletki protiv Rajka Ostojića, čovjeka koji je jedan od Milanovićevih ključnih stranačkih oponenata. U neobičnim akcijama rušenja kredibiliteta resornog ministra, Varga je uz očiglednu podršku Zorana Milanovića pripremao izdvajanje HZZO-a iz Ostojićeve nadležnosti. Naime, HZZO kontrolira ključni dio novca pa bi tim izdvajanjem Ostojić ostao bez pretežnog dijela ministarske moći. Bilo je očigledno da se tu radi o sukobu Milanović – Ostojić a ne stvarnom reformskom potezu. Sad će biti zanimljivo vidjeti hoće li u sljedećih godinu i pol Varga, inače Milanovićev prijatelj, zaista provesti izdvajanje HZZO-a iz nadležnosti Ministarstva koje je sada dobio na upravljanje. Nekako se možemo kladiti da Varga sada neće olako pustiti iz ruku upravljanje ključnim dijelom sustava te da neće poduzimati ništa bolnije rezove u odnosu na one koje je najavljivao Ostojić pa od njih odustajao.
Ne treba zaboraviti da će zapravo najteže biti Borisu Lalovcu. Za njega smo već gotovo zaboravili da je novopečeni ministar bez uvjerljivih referencija koje bi mu osigurale snagu za neminovne okršaje s drugim ministrima i dijelovima javnosti kad je riječ o održivosti proračuna. S obzirom na to da Vlada nakon rekonstrukcije nije dobila novog potpredsjednika za gospodarstvo, Lalovac će sam morati podnijeti puno više tereta u bitki s prekomjernim deficitom. S obzirom na to da u slučaju Lalovčeva popuštanja zemlji prijeti bankrot, svi se moramo iskreno nadati da će stasiti Dubrovčanin uspjeti dokazati moralni i stručni integritet u trenucima presudnim za dugoročnu fiskalnu sudbinu zemlje.
Zoran Milanović i njegova vlada krivi su jer su na vlast došli potpuno nespremni. I kadrovski i idejno. Potezi koje su trebali povući pitanje su kompetencije, a ne ideologije. Posljedice nečinjenja nužnog sada svi snosimo. Umjesto da smo na prošlim parlamentarnim izborima dobili vlast koja doista shvaća da ima samo 300 dana za sve ključne akcije te da treba biti odlučna, hrabra i strahovito brza, dobili smo nakupinu koja se sasvim polako i nevjerojatno komotno, s obzirom na situaciju, navikavala na novi životni stil ili provodila krive akcije temeljene na ideološkim zabludama. Zahvaljujući tome, svima koji dođu nakon ere autokrata – Sanadera i Milanovića – bit će puno teže odraditi bilo kakvu ozbiljnu reformu. Dvojac koji smo spomenuli dugoročno je prokockao povjerenje građana u institucije kao ključnu polugu promjena koju odgovorni i pametni političari itekako dobro znaju koristiti.
>> 'Očekivala sam jedan širi zahvat, da će dirnuti ono što je srce ove Vlade'
