Kad je kriza već uvelike ljuljala svjetske burze, kad je već počela
panika u tim svetištima kapitala i zdvajanje u citadelama svjetske
moći, hrvatska je vlast epski nadugačko pričala kako u Hrvatskoj nema
krize, uvjeravala kako je zapravo neće ni biti. Tvrdilo se: “U
Hrvatskoj nema recesije!”
Nakon što je kriza, unatoč takvim tvrdnjama, ipak zaljuljala i
Hrvatsku, a izglasan državni proračun, vlast je napokon priznala da je
i kod nas kriza, ali je poručila: “Neće biti rebalansa!” I što se
dogodilo? Kao što je vlast i ne pokrivši se ušima priznala da je kriza
ipak došla i u Hrvatsku, priznata je i nužnost promjene proračuna!
Treba li se tome čuditi? Pa, i ne.
Vlast je svako malo nečim iznenađena. U posljednje vrijeme čak i više
no inače. Slovenci i u njih zamaskirani najprije je iznenade
primitivnim presretanjem na putu prema sjedištu EU, potom i prema
sjedištu NATO-a, a naša se vlast pravi europski fina kao da je sve to
tek dio pokladnoga karnevala!? No, ako se moglo poricati mogućnost
pojave krize i u Hrvatskoj, kao da kriza nije globalna, kao da je
Hrvatska na Marsu, a ne na Zemlji, sasvim je očekivano i slovensku
zločestoću tretirati normalnijom nego što ona jest. I ne imati na nju
pravoga, strateškog odgovora. Ali ni to zapravo ne čudi, jer Hrvatska
je u stalnom deficitu takvih odgovora.
Kad je i hrvatska kriza napokon priznata, kakvo je strateško rješenje
za njezino obuzdavanje ponuđeno? Stalno se po televiziji i po novinama
vrte “lovačke priče”. Jedne nam pričaju vladajući političari, druge
prevladavajući ekonomisti, treće nevladajući političari. No, svi
podjednako neuvjerljivo. Kako od istih, koji su nas i sebe uvjeravali
da će nas kriza zaobići, očekivati da ponude nešto efikasno za njezino
rješavanje?
Njihovi prijedlozi jednako su uvjerljivi kao što su bila i njihova
nijekanja krize. Hrvatski plan za izlaz iz krize tipično je hrvatski:
nedomišljen i voluntaristički. Obično se nešto hoće, ali se zapravo i
ne zna kako, koliko će koštati i koliko će sve trajati. Kod nas se više
razmišlja unatrag nego unaprijed. Sjeća li se tko da je hrvatska
politika, gospodarska ili diplomatska, polučila neki dugoročni cilj,
spriječila posljedice nečijih interesa, ili nečije zlonamjernosti?
I vlast i oporba proglasile su ulazak Hrvatske u EU i NATO nacionalnim
ciljem. Nikada nismo čuli koliko će to koštati, ni što ćemo time
dobiti. Umjesto suvislih odgovora neprestano nam se nude političke
floskule i političke budalaštine, kako “još nema nikog tko je u njih
ušao, a da želi izaći”. Kao, najvažnije je u njih ući, a onda će se već
vidjeti.
U svijetu premreženom maherskim tehnikama uvjeravanja, PR čudima i
državnim trustovima strateških mozgova, u Hrvatskoj se još razmišlja i
djeluje na razini narodnih doskočica.
Kakav je naš strateški plan za izlazak iz krize? Pogeda li se unatrag,
onda osim plana hrvatskog osamostaljenja i oslobođenja zapravo i nije
bilo nekog suvislog i nacionalno uspješnog strateškog plana.
Kakvo je vajno mišljenje moglo smisliti da se prodaju hrvatske banke i
najprofitabilnije tvrtke? Moglo je – lukavo, sebično, strateški
pokvareno i antinacionalno. Rasprodaja Hrvatske je izgleda jedina
ovdašnja učinkovita strategija. Prodano je malne sve što je vrijedilo.
Stratezi te rasprodaje poznati su, moćni i bogati. Još jedan dokaz da
se od prodaje Hrvatske uvijek dobro živi.
Nakon što je prodano najvrjednije Vlada kao marketinšku i rodoljubnu
panaceju, kao sastavnicu svoje ekonomske strategije, preporučuje
slogan: “Kupujmo hrvatsko!”.
Kao što ga se kao neeuropskog na mrštenje nekog eurobirokrata hrabro
odrekla, sada ga jednako hrabro preporučuje kao dio svoga strateškog
plana za izlazak iz krize! Kako onda u taj izlazak ne vjerovati!?
BIJEDA POLITIKE
