U svome proučavanju narodnoga života, etnolozi posvećuju osobitu pozornost običajima godišnjega ciklusa. Tradicionalna je zajednica svagda u bliskom dodiru s prirodom, pa se prilagođava njezinim ritmovima, ne samo kad je riječ o poljoprivrednim radovima, nego i kad su u pitanju društveni rituali: točno se zna kad se može upriličiti svadba, a kad se ide u goste. Sve je to izvrsno opisano u klasičnoj knjizi Milovana Gavazzija "Godina dana hrvatskih narodnih običaja".
Ali, čitajući tu knjigu, čovjek uviđa da i u modernom društvu, barem hrvatskome, postoje običaji godišnjega ciklusa. Jer, i tu se u određeno doba godine uvijek radi isto, i o istome se misli. Kao što seljaci svagda u isto vrijeme siju i žanju, oru i kopaju, tako se i mi cijelo društvo u isto doba godine bavimo istim stvarima.
U siječnju se razgovara o buri i o tome kako je onaj tamo most loše lociran. U veljači je tema porez, pa se naklapa tko je najviše platio, a tko se i ovaj put izvukao. U ožujku je karneval najvažnija stvar na svijetu i nema mjesta ni za što drugo. Travanj je priprema za Praznik rada, pa se svi bave radnicima. U svibnju se raspravlja o Jasenovcu i Bleiburgu, o Titu i Tuđmanu. Lipanj je posvećen upisima u škole i na fakultete i nepravdama u vezi s tim. U srpnju smo zaokupljeni prometnim gužvama i drugom cijevi tunela Sveti Rok. U kolovozu se interes prebacuje u Dalmatinsku zagoru, pa je na dnevnom redu stanje u Kninu i beskrajna natezanja oko Alke. U rujnu se najavljuje vruća politička jesen, pa svi time taru glave. U listopadu se razmišlja se o tome kakva će biti televizijska shema. Studeni je posvećen malo Martinju, a malo Vukovaru, pa što pretegne. U prosincu nitko ne govori ni o čemu drugome nego samo o potrošačkoj groznici i o tome koliko se milijardi zdrobilo za Božić.
Tako to ide pravilno i nepromjenljivo uvijek iznova. Otvorite stare novine iz bilo koje od proteklih godina, pa ćete vidjeti da se sve savršeno podudara. Znači li to onda da smo mi i dalje tradicionalna zajednica i da živimo u skladu s prirodom?
Bože sačuvaj. Sasvim obratno od toga. Jer, ritam po kojem mi živimo nije izveden iz prirode, nego iz društva. S obzirom na svoje prioritete stvarne ili lažne društvo je stvorilo kalendar po kojemu svi moramo uvijek isto misliti i raditi, oko istoga se sekirati. U tradicionalnoj zajednici taj je stalni godišnji ritam odgovarao svima i svi su od njega imali koristi; izrastao je iz naroda i služio narodu. A ovaj naš kalendar služi onima koji vode društvo, da bi mu nametali svoju volju i da bi postigli predvidljivost, koja olakšava upravljanje. Služi on, dakle, najviše vlasti i medijima. On nije za narod nego protiv njega.
Zato bi možda današnji etnolozi mogli napisati knjigu "Godina dana hrvatskih nenarodnih običaja".
