U kriznim vremenima obično se kao racionalni oblik ponašanja preporučuje štednja, “smanjenje potreba”. U političkom se žargonu takav način ponašanja počesto zove stezanje remena. Čulo se to i nakon što se ipak priznalo da je kriza i u Hrvatskoj.
Da je spomenuta retorička figura shvaćena doslovce, u državi bi valjda nestalo remena. Ali gledajući one koji su spominjali remene, njima prije trebaju tregeri nego remeni. Što bi se reklo, dobro su potkoženi. Uštedjeli su na svima, najmanje na sebi.
Uzmu li se kao egzemplari dvije luksuzne automobilčine, već kupljene, odnosno već zakaparene, onda vlast štedi sve u šesnaest. Da nam se vlast vozi u skupim mrcinama nije ni novo ni neobično. Ne mogu se ni predsjednik vladajuće stranke, a ujedno i premijer, niti gradonačelnik glavnoga grada voziti u nekakvim polovnjacima, niti pak glumiti sirotinju. Bila bi to prozirna socijalna demagogija.
Ali, je li se moralo, kada svi strahuju kako će biti, krenuti u kupnju bijesnih limuzina? HDZ strese gotovo pola proračuna za blindiranog ljepotana kaneći obradovati svoga predsjednika, a on odbije namijenjeni mu dar! Je li kupnja skupe limene igračke bila iskrena namjera stranačkih poltrona, ili smišljano lukavsto potajnih “stranačkih prijatelja” Ive Sanadera?
Ako u HDZ-u ima ulizica, motiv im je klasičan: da se šefu dodvore. A ako ima prijetvornih, njihov je motiv da šefu podvale i politički napakoste.
Kako u HDZ-u nikada nije manjkalo onih koji vole ugoditi moćnijima od sebe, moguće je da je i namjera o kupnji bijesnog BMW-a njihova. Od kada je sasvim preuzeo vlast u stranci još se nikada nije čulo da bi Sanader unutar HDZ-a imao neku oporbu. Pogotovu ne oporbu koja bi držala ključeve stranačke blagajne. I odlučila kupiti mu skupi auto da ga politički kompromitira.
Kupnja nesuđenog Sanaderova BMW-a najvjerojatnije nije ni posljedica nekog višeg lukavstva uma, plana da se predsjedniku iza leđa kupi šokantno skupi auto, a da se predsjednik potom, uvrijeđen i iznenađen, pojavi kao socijalno osjetljivi vitez i naredi da mu se namijenjeni skupocjeni dar proda. Prije će biti da netko od HDZ-ovih socijalno osjetljivih “lumena” živi u svemiru i ne znajući kako je Zemljanima, a pogotovu kako se živi u Hrvatskoj. A ako ste svemirac, što onda šefu pokloniti nego svemirski brod.
Nakon što je već dobio svemirska borna kola, Milan Bandić bi također mogao dobiti nešto slično Sanaderu, neku verziju space shattlea. Moguće je da su i motivi gradskih budža slični motivima hadezeovskih budža. Uvijek spremnih reći “to treba”, kada je šef posrijedi, kao u stranci, ne manjka ni u metropoli. Jedino se još ne zna hoće li i gradonačelnik, kada za kupnju saznaju i sve kumice, zapovjediti da mu se namijenjena limuzina proda. Pa i ne izda li takvu zapovijed, neće to u gradonačelnikovu statusu nešto bitno i stubokom promijeniti. Osjetljiviji i nagliji vjerojatno će jamrati, pa i psovati SDP-ova gradonačelnika. Premijera također.
I što od svega toga? Ništa, kao i mnogo puta do sada, kada se u sličnim prilikama gunđalo, brundalo i psovalo. Koliko se god pučanstvo ljutilo, uzrujavalo i zgražalo, to zapravo i nije potaknulo nešto konkretno, nekakvu ozbiljniju društvenu akciju. Socijalni su psiholozi još davno uočili da je osobina ovdašnjeg mentaliteta da se u prilikama koje izazivaju konsternaciju “tisuće indignacija ispaljuje na mjesec”. Istraživači su zaključili da je tome uzrok dvostruki moral, da većina ljutitih i ogorčenih javno negoduje, a da zapravo potajno razmišljaju da bi se i sami slično ponašali kada bi imali takvu priliku. Neovisno o tome koliko neki javni potez izazivao pučke ljutnje, gnušanja, negodovanja pa i gađenja, to se zgražanje kod nas uobičajeno ne pretvara u društvenu akciju. Neće to biti ni ovaj put, koliko god vremena bila krizna.
