Poslije niza čudnovatih slovenskih političkih “gesta i grimasa” i
hrvatska vlast i opozicija složile su se da se ludorijama slovenske
politike Hrvatska treba suprotstaviti. Vlast i oporba suglasile su se
da prihvate posredovanje Ahtissarijeve skupine. Naši se uzdaju da će ta
skupina samo posredovati do pravorijeka Međunarodnog suda o granici u
Savudrijskoj vali. Slovenci vjeruju da će grupa stručnjaka, i usprkos
hrvatskim argumentima, arbitrirati njima u korist. A Bruxelles bi
izgleda najviše volio da ga ostave na miru.
Mogu li hrvatska nadanja da će izabrano društvo, predvođeno finskim
diplomatom, fino posredovati, tj. biti samo nužnom etapom do
Međunarodnog suda, koji bi naposljetku potvrdio hrvatske dokaze o
morskoj i kopnenoj granici u Istri i postati i pravna i politička
realnost?
Mogu, ali i ne moraju. To što Hrvatska ima argumente još ne znači da će
dobiti i sudsko pravo. Zapravo, pitanje je hoće li slovensko-hrvatski
spor do suda uopće i doći. U hrvatskoj je i daljnjoj i nedavnoj
prošlosti ne malo takvih frustrirajućih primjera. Još davno Miroslav
Krleža, svjestan tog poraznog “stanja fakata”, odnosa Europe spram
Hrvatske kroz povijest, turobno konstatira kako Europa i ne mari za
hrvatsku vjeru u nju, u njezinu zaštitu i u njezinu pravičnost. Hrvati,
upozorva Krleža, u velikoj europskoj političkoj lutriji nikada nisu
izvukli glavni zgoditak. Naprotiv.
Krleža nije bio skeptičnim spram Europe ex nihilo. Dapače. Znao je
zašto je sumnjičav, znao je da Europa nije politička pastorala, nego
stalno političko bojište. Znao je, za razliku od mnoštva današnjih
hrvatskih euroblesana, da Europa nije samo harmonija, pravda i
humanost, tek komoditet putovanja “bez pokazivanja putovnice” nego i
nesklad i suprotnost i interes i nepravda i politička moć.
Možda i više nego nekoć, Europa je jedinstvo suprotnosti. A možda
nadasve vladavina interesa. Hrvatska se vlast pouzdala da i za nju
vrijedi isto interesno pravo, ali mrštenje eurokrata na proglašenje
ZERP-a pokazalo je da hrvatski nacionalni interes ne vrijedi kao
europski, odnosno talijanski i slovenski. Zašto bi EU, kao esencija
takve Europe interesa, uopće dopustila i da hrvatski interes glede
granice dođe pred Međunarodni sud, da bude pretvoren u pravo?
Upozorenja Stanka Lasića u osvit hrvatske samostalnosti, bila su, kao i
Krležina, pretkazujuća spram biti Europe, ali u Hrvatskoj, kao ni
Krležine anticipacije, nikada ozbiljno domišljenima kao naputak za
seriozno i mudro političko djelovanje. Lasić je, na zdravoskeptičnom
krležijanskom tragu izgleda uzaludno upozoravao da ulazak u EU “nije
poziv na ples u Elizejskoj palači, nego bitka koju će trebati voditi
desetljećima, talentirano i duhovito, zanosno i oprezno, tvrdoglavo i
cinično”.
Ultimatumi, cjepidlačenja, natezanja i uvijek nova traženja EU od
Hrvatske potvrdila su i Krležu i Lasića kao političke realiste. O tome
realizmu svjedoči i stav EU spram okasnjele balkanske mitomanije – kako
slovensku politiku posezanja za hrvatskim naziva istarski župan Ivan
Jakovćić – za koju iz EU Slovenija zapravo i nije ozbiljno ukorena.
Ako je EU dopustila, Hrvatska je pak previdjela veličinu slovenske
mrzovolje i netrpeljivosti, doseg i obujam slovenskog nacionalizma.
Tvrdnji kolege Ivice Šole, izrečenoj u prošlotjednim “Licima nacije”,
da je u Jugoslaviji povik jedino bio na hrvatski i srpski nacionalizam,
a da je slovenski nacionalizam rastao u njihovoj ideološkoj zavjetrini,
nema se, glede današnjeg slovenskog ponašanja, nešto bitno ni dodati ni
oduzeti.
Ta je konstanta “brige za slovenske interese” u slovenskoj politici
prisutna i kod klerikalca popa Antona Korošca, komunista Edvarda
Kardelja, i kod socijaldemokrata Boruta Pahora. Jednako u Kraljevini
Jugoslaviji, Titovoj Jugoslaviji, i u samostalnoj Sloveniji. Hrvatska
se pak politika uzda da će hrvatski nacionalni interes zaštititi
Međunarodni sud!?
BIJEDA POLITIKE
