Javio vam se poznanik po imenu Pero i zatražio pomoć. Posao mu u zadnje vrijeme slabo ide, pa mu je potrebna pozajmica da prebrodi teškoće. Posudite mu novac, uz dogovor da će ga, uvećanog za skromnu kamatu, uskoro vratiti. Ipak, kad taj rok dođe, Pero vam se javi i predloži da mu odgodite otplatu duga, te posudite još nešto novca. Zauzvrat vam nudi nešto veću kamatu. Pristajete. Kako i ne biste, čovjek vozi novi BMW, živi u luksuznom stanu, novac koji vam je dužan beznačajan je u odnosu na imovinu. Sigurno će ga vratiti. Ipak, isti scenarij ponavlja se još nekoliko puta.
Inicijalno mali dug značajno je porastao, kamata je već vrlo visoka, a do vas su doprle glasine da je vaš dužnik dužan i mnogim drugima. I dalje živi na visokoj nozi, a tvrtka mu ne posluje ništa bolje nego kad ste mu prvi put posudili novac. Datum naplate duga opet se bliži, a Pero vas traži novu odgodu. Nudi još veću kamatu, no vi sumnjate da će je moći isplatiti. Povjerenje je nestalo. Dužan vam je mnogo novca, nema ga otkuda vratiti. Što učiniti? Onda vam sine ideja... imovina. Čovjek ima imovinu. Dat ćete mu novi kredit, ali ovaj put kao zalog uzeti njegov luksuzni stan, auto ili bilo što drugo, dati tu imovinu u najam, te od tih prihoda otplatiti kredit. Sami ćete kontrolirati otplatu dugovanja. Čini li vam se ova pričica o dužniku iz našeg sokaka logičnom i razumnom, nema nikakvog razloga da išta drukčije mislite i o procesu monetizacije hrvatskih autocesta.
Jer, zemlja u kojoj živite trenutačno je “dužni Pero” svjetskog financijskog tržišta. Tijekom posljednjih dvadeset godina Hrvatska nije uspjela vratiti ni kune glavnice svog duga, nije uspjela značajnije povećati svoje prihode, ni svoju efikasnost, ali ni smanjiti troškove.
Krediti su se vraćali novim kreditima, kamate rasle, a dug bujao. Rudimentarna logika nalaže da takva politika nije mogla trajati unedogled, te da će doći trenutak kad će se kreditori upitati može li Hrvatska vraćati taj dug. Taj čas očito je došao, povjerenja je nestalo, pa će za novi dug uzeti kolateral u formi autocesta. Hrvatskoj će izdati kredit na 50 godina, a kao garanciju naplate preuzeti ubiranje cestarine na otprilike 1100 kilometara hrvatskih autocesta u tom razdoblju. Taj kreditni aranžman, marketinški zakamufliran u termin “monetizacija” – mnogi će danas vidjeti kao još jednu rasprodaju strateške nacionalne imovine, no važnije pitanje od toga treba li Hrvatska prodavati imovinu da vrati dug jest ima li te imovine uopće dovoljno.
Hrvatski državni dug u ovom trenutku iznosi oko 25 milijardi eura. Novcem prikupljenim od koncesija na autoceste on će se smanjiti na 22 milijarde. Samo ove godine Hrvatska će imati deficit opće države od 19 milijardi kuna, što otprilike znači da je 700-tinjak kilometara autocesta zapravo već potrošeno. Već sljedeće godine, što za povrat starih dugova, što za novi deficit, Hrvatska će se morati zadužiti oko 6 milijardi eura. Tko će vratiti taj novac?
Već godinama glavna nacionalna fobija u Hrvatskoj jest mogućnost da stranci pokupuju poljoprivredno zemljište. Pa ipak, da država proda sve oranice koje posjeduje, svih 890 tisuća hektara, i to po vrlo visokoj prosječnoj od deset tisuća eura po hektaru, otplatila bi tek trećinu onoga što duguje.
Proda li sve tvrtke koje posjeduje, Inu, HEP, Janaf..., kapnulo bi, u najbolju ruku, još toliko. Što bi na bubanj išlo onda? Otoci, šume, voda? U tom velikoj stečajnoj likvidaciji države možda bi se na kraju vjerovnici i namirili, no kao i u svakom stečaju, najmanje bi dobili dioničari. A dioničari Republike Hrvatske, valja na to podsjetiti, nisu samo trenutačni građani ove zemlje, već i oni koji će se tek roditi. Brojni domaći uglednici, intelektualci, sindikalni vođe i oporbeni političari danas dižu glas protiv prodaje državne imovine. Jučer su se bunili protiv smanjenja materijalnih prava stanovnika.
Postoji li neka treća mogućnost? Žele li svojim potomcima osigurati ikakvu perspektivu hrvatski građani moraju se što prije suočiti s dugovima koje imaju. Dvojba o tome treba li prodati autoceste je suvišna. One su prodane još prije deset godina, a monetizacija je samo model po kojem ih pravi vlasnici i uzimaju u svoj posjed. Utoliko, nije pitanje što ćemo prodati, već što je uopće još ostalo.
>> Fondovi se pripremaju za ulaganje u autoceste
>> Isplativije je restrukturirati autoceste nego ih monetizirati
