U poštanski sandučić književnika Ivana Aralice neki je dan ubačeno
pismo bez poštanske marke, bez adrese pošiljatelja, a i bez adrese
primatelja. Na omotnici je napisano samo Aralica, rukom, ali se zato u
omotnici našlo ne baš kratko pismo, na kraju kojega je, ovaj put
pisaćim strojem, ispisano isto što i na omotnici - Aralica. Jovan
Aralica napisao je pismo Ivanu Aralici i pozvao ga na izložbu Stojana
Aralice.
Stojan Aralica je dobar slikar, Ivan Aralica je književna veličina, ali
tko je Jovan Aralica? Vjerojatno nitko. Takvo mu je i pismo, nikakvo,
baš kao što su mu namjere - prizemne. Nema u njemu ničega što već nisu
varirala mnogo vještija pera (u novije vrijeme, primjerice, veliki
Araličin štovatelj Miljenko Jergović), ali bi ga ipak bilo šteta odmah
baciti u kantu za smeće.
Ne toliko zbog njegova sadržaja, koliko zbog njegova luckastog
primitivizma. Karikaturalna varijanta balkanskog mentaliteta (koji se
metalitet ne mora podudarati ni sa zemljopisnim, ni s etničkim, ni s
nacionalnim granicama: mjesto Jovana, pismo je mogao napisati i Zmago i
Grgo) u njemu je raskošno oprimjerena.
Jovan se Ivanu obraća kao “etničkom Srbinu (po porijeklu) a po
nacionalnosti Hrvatu”, s namjerom da ga nagovori da dođe k sebi, da se
preobrati, vrati svojim srpskim korijenima i prizna da je Srbin. “Možda
bi bilo zgodno da sada, na kraju životnog vijeka”, predlaže Jovan svom
zabludjelom bratu Ivanu, “napravite zaokret, na neki način se pokajete,
iskupite pred samim sobom, svojim predcima, historijom i Bogom za sve
svoje zablude a najveća je ona s Franjom. Da priznate svoje porijeklo i
napišete nešto o tome. Po tome biste ušli u povijest (u legendu) i
ostali zapamćeni po tome više nego po Vašem cijelom književnom (a
bogami i političkom) opusu.”
Premda spominje i nekakve matične knjige, glavni dokaz da je Ivan
podrijetlom pravoslavac i Srbin Jovan nalazi u nečemu mnogo manje
egzaktnom, a to je Araličin književni stil: “Vaše pisanje a ponekad i
piskaranje (Fukara itd.) i cijelokupno araliciranje... dokazuje i
potvrđuje Vaše buntovno, prkosno srpsko porijeklo (srpsko-pravoslavno).
Takovo pisanje i cijeli mentalni sklop je nepoznato (u pravilu) kod
etničkih Hrvata 'uškopljenih’ katoličanstvom.”
Usput Jovan podsjeća Ivana, valjda kako bi mu olakšao odluku o povratku
u krilo pravoslavlja s mudima, na “Srbe katolike iz Dubrovnika i
crno-gorskog primorja”, na Mešu Selimovića i Ivu Andrića, koji da su
dobro znali za svoje srpsko podrijetlo.
Hoće li Ivan što priznati ili neće, vidjet ćemo. No, možda tu nekog
vraga ipak ima, mislim u tim razlikama u “mentalnom sklopu” između
“etničkih Hrvata” i “etničkih Srba”, o kojima truća Jovan. Jer, opće je
poznato da Srbi vole klopati bele bubrege, dok Hrvati, kao što se zna,
prednost daju mozgu s jajima.
GOST SURADNIK
