Nakon što je policija “spontano, na moj znak” upala na Sveučilište i
profesorima zvonila na vratima u cik zore, nacija se bila iznenadila.
Jedni jer nisu vjerovali da podmićivanja ima i na fakultetima. Drugi
pak, koji su mnijenja da ima i korumpiranih profesora, jer su bili
uvjereni da se glede toga ništa neće poduzeti.
I među jednima i drugima možda je najviše – trećih, koji ne vjeruju da
će se poslije svega nešto ozbiljnije dogoditi. Kako na Sveučilištu, još
manje u hrvatskom društvu. Postoje li ozbiljni i uvjerljivi argumenti
protiv te sumnje, protiv općeg širenja skepse i dešperacije?
Ako je stanje akademske zajednice i mikrokozmos cijele zajednice, onda
neke pojave ne pobuđuju spokoj. Prije svega sumnja (ako ostane samo
sumnjom?) da se ispiti mogu platiti, a profesori kupiti? Dakle, da
možeš biti budaletina, lijenčina i zgubidan koji ne mora ni dolaziti na
faks, a na koncu ipak imati fakultetsku diplomu uramljenu na zidu!
Još prije dvadesetak godina to valjda nikome, osim nekom rijetkom
mufljuzu, ne bi bilo ni u primisli. A ako možda i jest, nije se ništa
usudio, jer su profesori nominalno još bili “drugovi”, ali gospoda. Tko
bi od tih časnih profesora – a svaki ih student pamti – bio voljan
prodati svoju čast, svoj obraz?
Neki je student mogao biti snalažljivi fakin, nešto ušićariti na šarm
ili prepisivačinom, ali nije mogao kupiti profesora. Mi, koji smo
studirali prije dvadeset ili trideset godina nikada nismo ni čuli da se
ispit može kupiti! Da se na faks upisivalo preko veze, tko bi od nas
provincijalaca pristiglih u Zagreb uopće upisao fakultet? Pa mnogi nisu
ni znali gdje im je faks, vidjeli su zgradu fakulteta prvi put na
prijamnom ispitu. Tko je tada mogao kupiti upis na faks? Da se kupovalo
upisnice, većina tadašnjih studeneta možda nikada ne bi ni studirala.
Jesmo li nekada bili bolji – studenti i profesori? Možda da, a možda i
ne. Danas je ne samo drugo vrijeme nego i druge vrijednosti, drugi
prioriteti. U tzv. običnoj, pučkoj Hrvatskoj nikada i nije postojala
ozbiljna dvojba “imati” ili “biti”. Vazda je vrijedilo: Ako imaš novca,
onda si i lijep i pametan! S globalnom epidemijom potrošačke groznice,
želja za što više imati postala je poželjna društvena vrijednost,
zapravo, vrlina.
Gotovo da je društveno prihvatljivim postalo imati neovisno kako je to
imanje stečeno. Bogatstvo biva odijeljenim od morala i poštenja. Što
profesori koji naplaćuju svoje ocjene, koji prodaju ispite, mogu
studente podučiti o toj sve hrvatskijoj perverziji? Profesori koji
primaju mito nekad su bili nemogući, danas gotovo da izgledaju
svemogući. Ugled sveučilišnih profesora, ugled sveučilišne akademske
zajednice nije isti prije Indeksa i nakon njega.
Kada je prof. dr. Josip Kregar ishodio kredit od Posmrtne pripomoći,
bio je to zakonit, no ne osobito moralan čin, tek možda s nešto
nekrofilije. Nedavnu vijest da je Slaven Letica, također profesor
Sveučilišta, kao saborski zastupnik potrošio više novca nego što je
smio, vjerojatno je također ostavila moralnu sjenku na profesorskom
liku.
Kada Ivo Banac svoj stan iznajmi svome HHO-u, on nije samo predsjednik
HHO-a nego i član ovdašnje akademske zajednice i (američki) sveučilišni
profesor. Bi li Banac to što je učinio u Hrvatskoj učinio i u Americi?
No, bez obzira što to nije u suprotnosti sa zakonom, ljudi i u
Hrvatskoj znaju kako se to zove. Nešto može biti zakonito, ali ne
mora biti i pošteno, pa da ipak krnji nečiji ugled. A nešto – poput
prodaje ispita i diploma – što nije ni jedno ni drugo, ruši svaki
ugled. A klima i onaj ugled koji je stvaran desetljećima.
BIJEDA POLITIKE
