Svim kvočkama (koje su se prošlih tjedana uskokodakale oko
velikog lajpciškog jajeta) usprkos, povući ću ručicu starog
dosadnog stroja i zaviriti u njegovu izbačenu ladicu. Ima li tu ičeg
osim zrnaca prašine medijske pompe? Koliko vidim, nema. Ne
zbog toga što se ne bi imalo što prodati, nego
stoga što gotovo nitko od onih koji bi toj prodaji mogli i
morali prokrčiti put taj stroj, prozaično zvan knjižarska blagajna,
uopće ne vide i ne žele vidjeti.
Nekad, u doba diktature, golem je publicitet dobivala svaka
poštanska marka s likom Veselog Diktatora u nekoj
južnoameričkoj ili pacifičkoj državici, ali se zato strogo krila
pustoš u “ekonomskoj razmjeni” sa
zemljom živahne poštanske uprave. Odjek Titova epohalnog
lika i djela iliti medijski uspjeh uvijek je bio važniji od nekakvih
banalnih ekonomskih računa.
Kako je bilo, tako je uglavnom i ostalo, pa je i dalje mnogo bitnije
tko je sjedio na “plavoj sofi” (i ulizivao se
nekakvoj njemačkoj punjenoj ptici do koje se još nije
probila vijest da Jugoslavije više nema!), nego koliko je
hrvatskih knjiga našlo svoje kupce. I mene veseli činjenica
što se na njemačkom pojavilo četrdeset novih hrvatskih
prijevoda, no više bih se radovao kad bi se među njemačkim
uspješnicama pojavila barem jedna jedina hrvatska knjiga!
Svaka čast spretnom Slovencu iz Celovca, no, koliko znam,
još se nije dogodilo da bi si neki hrvatski pisac iz njegova
programa, npr. Nedjeljko Fabrio (kojemu je u Klagenfurtu
izašlo nekoliko naslova), od honorara dobivenih od Wiesera
kupio stan u Beču ili barem garsonijeru u Zapruđu!
Dakle, pitanje svih pitanja jest kako se probiti do inozemne knjižarske
blagajne? I Leipzig, i Frankfurt, i svi drugi sajamski gradovi u tome
imaju svoje mjesto, no presudan je ipak Zagreb. Ako nećemo mi, neće ni
drugi!
Mi? Tko smo to mi? Tko bi trebao hrvatskoj knjizi pomoći da se probije
do stranog kupca/čitatelja?
Hrvatski nakladnik, odgovor je koji će mnogima prvo pasti na pamet.
Pogrešno, jer većina naših nakladnika nema čak ni
pravo zastupanja svojih (a nekmoli drugih) autora u inozemstvu.
Specijalizirane, profesionalne autorske agencije jedine su institucije
koje to s uspjehom mogu raditi.
Najzdravije bi bilo kad bi ih osnovali poduzetni pojedinci, no dobro bi
bilo kad bi ih se sjetile i naše autorske organzacije, od
društava pisaca do matica (hrvatske i iseljeničke). Naravno,
ništa neće ići bez materijalne potpore države, jer
naši su potencijali ipak preskromni da bi se posao
književnih agenata odmah isplatio.
Kad takve agencije počnu davati rezultate, na “plavim
sofama” sigurno neće sjediti jugoslavenski mamuti, nego
autori navikli na čaroban zvuk knjižarske blagajne u radu!
GOST SURADNIK
