Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati”,
kaže se u Matejevu evanđelju (10,26). Ta se misao može primijeniti i na
sadržaj najnovije knjige bivše glasnogovornice haaške tužiteljice
Florence Hartmann “Mir i kazna” koja je, kao što je autorica i željela,
“uzburkala” javnost u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Ali, tu su želje
završile jer je knjiga ostala gotovo nezapažena u svijetu! Kao da
“svijet” – a može se to čitati i kao Washington, London, Bonn i
Bruxelles – jedino zanima Haaški sud za područje bivše Jugoslavije!
On se na tim adresama spominje samo kao jedino preostalo sredstvo
pritiska na Hrvatsku i druge zemlje u regiji jer smjernice zacrtane u
vrijeme njegova osnivanja 1993. godine nitko više ne drži realnima niti
se, zato što se zacrtano ne ostvaruje, previše uzrujava. Danas se
slobodno govori da je Haaški sud politički sud, kao da to nije bio i
kad je osnovan! Jer nisu ga predložile niti su ga pokrenule udruge za
ravnopravnost spolova ili onih za ženska prava, nego Vijeće sigurnosti,
koje predstavlja najsnažnije političko gnijezdo na svijetu, a ne samo u
Ujedinjenim narodima.
Oglasili su se već mnogi o kojima se govori u knjizi, a Robert Gelbard,
nekadašnji specijalni izaslanik Billa Clintona za provedbu Daytonskog
sporazuma, priznaje da je lobirao za povlačenje optužnice protiv
generala Gotovine. Dakle, Hartmannova je trebala objaviti knjigu da bio
se tajna doznala iako su je odavno znali svi oni koji su bolje
informirani o odnosima Amerike i Hrvatske.
Već mi se čini dosadnim ponavljati da Amerikanci, odnosno američka
politika, nisu protiv Hrvatske niti su nam manje naklonjeni te da u
njima zaista imamo dobre suradnike, ako ne i odlične prijatelje. Robert
Gelbard nije ni naivan ni povodljiv političar, a nisu to ni Richard
Holbrooke ni bivši veleposlanik za ratne zločine Pierre-Richard
Prosper, koji je i meni prije nekoliko godina u Washingtonu govorio da
je spreman pomoći Gotovini ako se pojavi pred Haaškim sudom.
Amerika ima važnijih problema od Haaškog suda, pa i Hrvatske, ma koliko
se nama činilo da smo najvažniji na svijetu i da se sve vrti oko nas.
To doista nije u središtu interesa Washingtona. Da je od devedesetih
godina hrvatska politika igrala čudne igre na vanjskopolitičkom planu
te se pretvarala da drži sve konce u svojim rukama u odnosima s
Amerikom, i nije neko otkriće, ali da preko Atlantika postoji urednija
arhiva te činovnici u državnim službama koji bolje pamte što je tko
rekao i što je tko obećao ili ne, činjenica je od koje ne može pobjeći
ni Sanaderova vlada.
Amerikanci neće otvoreno kazati da im smeta ili da su iznenađeni što
Hrvatska nije potpisala bilateralni sporazum o neizručivanju američkih
državljana stalnom Međunarodnom kaznenom sudu, ali u svim neformalnim
ili of the record razgovorima to će spomenuti i zamjeriti. Hrvatska se
nakon 2004. godine opredijelila za Bruxelles i tu je poruku Washington
shvatio, ali ni tada nije okrenuo leđa Hrvatskoj.
To potvrđuje i službeni poziv Sanaderu da posjeti Busha i Bijelu kuću.
Hrvatska je Amerikancima strateški i geopolitički važna zbog položaja
na jugoistoku Europe i samo naivni vjeruju da ćemo se “izvući” od
NATO-ovih baza na Jadranu! I tko se onda normalan ili politički
obrazovan može čuditi što su upravo Amerikanci željeli izvući generala
Gotovinu iz haaških okova?!
Pomažući našem generalu, koji je poput njih mrzio komunizam i zbog
njega napustio domovinu, pomagali su i sebi jer je njihova podrška
akciji Oluja jasna i bez napisa Florence Hartmann! Uostalom, u
obrambenom timu generala Gotovine nema nikoga iz Bruxellesa ili
Švicarske, što bi godilo Carli del Ponte, ali ima Amerikanaca! I to je
u redu!
PISMA IZ ISELJENIŠTVA
