Na početku Velikoga tjedna zbog važnosti prisjećamo se povijesnog
pitanja o krivnji za Isusovu smrt. Je li kršćanstvo zaista poticalo
antisemitizam? Sve ako u evanđeljima i nalazimo neke naznake toga, ako
znamo da su Židovi teško stradali od križara i da je IV. lateranski
sabor 1215. godine određivao da se Židovi imaju posebno označiti u
javnosti, Katolička je crkva svoj put čišćenja prošla i dovršila ga II.
vatikanskim saborom.
Deklaracija “Nostra aetate”kaže kako su, doduše, “židovske vlasti sa
svojim sljedbenicima inzistirale na Kristovoj smrti”, no to se “ne može
uračunavati niti svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli, niti
današnjim Židovima”. Štoviše, deklaracija određuje da se ni u katehezi,
ni u propovjedima “Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i
prokleti” i osuđuje svaki progon i antisemitizam.
To je svojom čudesnom gestom potvrdio Ivan Pavao II. pozivajući
vjernike na čišćenje pamćenja i, još više, tražeći oproštenje za
grijehe Crkve. Ti se grijesi ne mogu svesti ni pod kakav eufemizam, a
ne mogu ih sakriti ni sofizmi suvremenih crkvenih apologeta pa hrabri
čin Ivana Pavla II. i dalje ostaje jasan putokaz. I u tome je njegova
svetost kojoj će danas biti širom otvorena vrata.
VEČERNJI BREVIJAR