Može li muslimanska Europa biti manje moja od kršćanske? Može li ona biti muslimanska ili kršćanska, a da pritom ne bude ekskluzivistički netolerantno krvavo orgijanje u ime boga i ishodište svih globalnih društvenih anomalija koje su poharale svijet? No, pitanje svih pitanja na koje Europa, taj starosemitski Ereb – “zemlja sumraka i tame” – već tisućama godina zavaravajući se traži odgovor jest – može li biti civilizirana. Uostalom, gdje je to zapisano da mora biti kršćanska i nismo li ono što se 732. dogodilo kod Poitiersa shvatili previše doslovno, kao sukob civilizacija, premda je s jedne strane Al Andalus slao znanost, kulturu, sveučilišta, medicinu, higijenu, sjećanje na antiku, a s druge strane nebo i zemlju nepismenim hordama spajao je Irminsul, saksonski totem koji je Karlo Veliki morao zapaliti da bi težinu neba na sebe preuzeo kršćanski bog?
Jedno praznovjerje zamijenjeno je drugim, barbari, heretici, proseliti izmjenjivali su se na prijestoljima i lomačama, ovisno o trenutačnom zemaljskom odnosu snaga tumača božjih namjera i zato istodobno najslabiji i najzlokobniji argument u pokušaju da se spriječi bijeg ovih ljudi prema takvoj Europi jest strah za njezine kršćanske tradicije. Neka se ta tradicija sruši, jer je i ona, uostalom, uništavala tradicije na tri kontinenta, mijenjajući im fizionomiju samo zato što nisu shvaćali nadmoć našeg totema i oštrinu našeg mača. Dakle, neka se ta tradicija skroz podere ako je došlo do toga da se kršćanstvo mora braniti žicom i pendrekom, onda već živimo u postkršćanskom vremenu. Ispada da su se sve bitne stvari za kršćanstvo događale na putu za Damask i treba priznati da su dvije tisuće godina čekanja na autobus za evakuaciju od grijeha, koji nikako da stigne zajedno s ovlaštenim vozačem, umorile ideju koja je čovjeku dala iskustveno neprovjerljivu nadu da bi na njoj gradila svoj dogmatski cinizam. Kršćanstvo je danas u opasnosti ne zbog izbjeglih, nego zato što je umorno od sebe, ono je zasićeno tradicijom i prestrašeno traženjem novog smisla, zbog kojeg razapeti Isus postaje Krist prema potrebi i prema kamati te ja ne vidim nikakvog smisla očajnički se brinuti što će se dogoditi ako Europa postane muslimanskom. Neće se dogoditi ništa.
Vladajuće “elite” na brzinu bi promijenile kapute za turbane, uz vile s bazenima i crkve načičkali bi minarete i posao bi normalno mogao teći dalje, kad vjera za Europljane ionako nije pitanje karaktera, nego pitanje profita. Kršćanstvo je kapitalističko-religijski obrt s nostalgičnim natruhama fundamentalnog feudalizma i ono što Bergoglio upravo pokušava nije radikalni reformizam, nego hitna pomoć, oživljavanje sustava injekcijama i aparatima koji bi trebali ubrzati puls i omogućiti disanje. Bergoglio je i te kako inteligentno shvatio da je kršćanstvo vlastitu hibernaciju moglo nametnuti kao globalni proces u vremenu kada je boga tehnološki kontroliralo, ali danas ne može od društva tražiti da tehnodinamiku mijena, koje uopće ne vode boljem, prilagodi svojoj trajnoj želji za cementiranje stanja. Bog danas nije na Facebooku, bog jest Facebook i sve nas više “šera”, sve manje “lajka”, a mi bismo trebali vjerovati kako u svijetu bezbožnosti postoji religijski leno na neki kontinent. Europa može i ostati kršćanska, može postati i muslimanska, može se opet okititi neki Irminsul, sve što bi nas moglo objediniti u pleme traumatizirano strahom od višeg suda, ali je sasvim neizbježno da Europa više nikada neće biti onakva kakvu smo je pamtili unatrag nekoliko generacija.
Strahovite procese, pokrenute s jasnom zamisli i još uvijek zagonetnim krajnjim ciljem, nemoguće je zaustaviti. Ne može se to ni otvoreno fašističkim odlukama poput one slovačke da će u zemlju puštati samo kršćane. Prema tom kriteriju što će biti s ateistima, smiju li oni barem do duty free shopa po jeftinije cigarete, alkohol ili krunice? I u čemu bi to muslimanski religijski ekskluzivitet i islamska civilizacija bili opasni za nas, a da to sve već nismo iskusili u kršćanskoj tradiciji. Za takvom Europom ne mogu biti nostalgičan, nad njezinom sudbinom ne mogu se brinuti, za svojim mjestom unutar bilo kojeg koncepta potpuno sam nezainteresiran jer mi nijedan ne nudi ni mrvicu intelektualne radoznalosti. Što god da se dogodi Europa će hroptati u svojoj predvidljivosti vječnog ratno-profitnog poligona i religijskog alibi-vještačenja. Pobješnjelo miješati te trivije s groznim patnjama ljudi zadivljujuća je okrutnost zbog koje će se i boga, iz svih bogomolja, napokon morati izvući na čistac. Iberijac Priscilian bio je 384. prvi koji je ubijen zbog hereze, a propovijedao je strogi asketizam. Paradoks ili logična sudbina svakog tko o Europi misli da bi mogla biti bolja no što u stvari je.
>> Libija optužuje: Talijanski specijalci ubili su organizatora krijumčarenja ljudi u Europu
