Jedan je od temeljnih zadataka politike rješavanje problema, i to ne nekih imaginarnih, filozofskih, već onih konkretnih koji se javljaju svakodnevno. Gotovo da mi se čini da mi birači svake četiri godine zapravo donosimo odluku o tome tko je najsposobniji rješavač problema i tko nije sklon da podigne tepih i lijepo ih pomete pod njega. Da, mi zapravo dajemo mandat određenoj grupi političara da rješavaju probleme društva koje mi kao pojedinci nismo u stanju riješiti zato jer se radi o problemima koji nadilaze snage pojedinca ili manje grupe pojedinaca. Kao da im kažemo – riješite probleme koji nas muče i izabrat ćemo vas ponovno. U normalnim, stabilnim društvima kao da više i nije važno je li stranka lijeva ili desna, već je važno u kojoj je mjeri bila uspješna u rješavanju konkretnih problema, i to ne u trenutku kada stvari postanu beznadne, već na vrijeme, u trenutku kada sve to što se zamrsilo može odmrsiti, i to bez kolateralnih žrtava i njihove patnje.
U posljednje vrijeme često smo bili svjedoci situacija u kojima su se oni koje smo ovlastili da rješavaju probleme ponašali kao nevini u ludnici. Da, oni su itekako bili svjesni teških problema, čak su pokazivali i neku vrstu volje da ih riješe jer su uvidjeli da je riječ o nečemu ozbiljnom, o nečemu što bi se moglo oteti kontroli. No u većini slučajeva političari bi problem verbalizirali, zgranuli bi se nad njegovom ozbiljnošću i složenošću, uputili koju oštru riječ onima koji su problem kreirali. U najboljem slučaju organizirali bi nekakve pregovore, ovakvu ili onakvu konferenciju koja bi rezultirala divnim zaključcima i akcijskim planom, pozivom donatorima da udijele nešto novca... No sve te aktivnosti zapravo ne služe rješavanju problema, nego političkim elitama koje o sebi žele stvoriti sliku kao o ozbiljnim rješavačima problema. Kao o nekome tko zaslužuje da mu se pokloni potpuno povjerenje.
Na prvu loptu javnosti se čini da se nešto pokrenulo, da će se problem riješiti. No u osnovi sve ovo što smo naveli zapravo je onaj poslovični tepih pod kojim završi smeće jer političari ne žele pomesti, usisati, uništiti... I tako problem ostaje pod tepihom, mi ga više ne vidimo, ali on u osnovi postoji i nastavlja jačati.
U Ukrajini problem nije riješen. Nakon pregovora u Minsku cijeli svijet zapravo živi u iluziji, no u stvarnosti taj problem nije riješen. Slobodno se razvija. Samo nije toliko vidljiv. I pokret Arapskog proljeća otprije pet godina u osnovi bio je klica problema kojim se tada nitko nije ozbiljno pozabavio iako je bilo jasno da je cijeli taj proces vrlo nezgodan zato jer se radi o društvima koja nisu sposobna nositi se s promjenama tih razmjera. Egipat, Sirija, Tunis, Libija... Nabrajam samo najgore slučajeve. Svi su bili sretni zbog tzv. demokratskih promjena, svrgavanja diktatora, no ni jednoj od svjetskih sila nije palo ni na pamet da pošteno i na pravi način pomogne stanovništvu tih zemalja.
Neriješen problem ostaje to što jest – neriješen problem! U nekim trenucima on nas sve podsjeti sam na sebe u obliku neke strašne tragedije poput one koja se dogodila našem državljaninu Tomislavu Salopeku u Egiptu. Iako je formalno žrtva islamista, u biti je žrtva problema bačenog pod tepih. Izbjeglička kriza koja se događa Europi tragedija je koja se u svojoj biti ne razlikuje od one koja je zadesila Tomislava. Uzroci su potpuno isti, no razmjeri su drukčiji.
Izbjeglice koji su došli u Makedoniju zapravo su Europi došli pokazati što znači ne riješiti problem. Oni kao da odvrću tepih i ukazuju na ono što je svijet pod njega pomeo i mislio da će tamo i ostati. No to ne može biti tako zato što se radi o živim ljudima i o njihovim životima i budućnosti njihove djece. Sve je tako daleko otišlo da Europa i ostali zapadni svijet taj problem zaista moraju shvatiti ozbiljno jer će ih u suprotnom on satrati. Njemačka je kancelarka Angela Merkel toga svjesna. Možda je upravo zato rekla da se više ne želi baviti Grčkom jer je rješavanje problema izbjeglica pitanje opstanka. I u tome je potpuno u pravu.
>>EU vraća stare azilante da bi primio izbjeglice
>>Željeznom zavjesom protiv izbjeglica
Ovo je razmišljanje Islamskih filozofa i to nas vrlo brzo očekuje u Europi...Muhamedu ibn Abd al-Vehabiju : “Oni koji ne dijele naše viđenje trebaju biti ubijeni, njihove žene i kćeri zlostavljene, a njihova imovina zaplijenjena”