Hrvati iz New Yorka pitaju zašto vlada Ive Sanadera nije ponudila i iseljenicima mogućnost da kupe dionice Hrvatskoga telekoma? Kad im kažem da su to mogli učiniti uz uredne hrvatske dokumente, državljanstvo i boravište prijavljeno u Hrvatskoj, oni odgovaraju da im je to jasno, ali da smatraju kako je preko diplomatskih predstavništava ili preko hrvatskih iseljeničkih medija trebalo izvandomovinstvo obavijestiti o toj mogućnosti te možda i odobriti da se otkup obavi u konzulatima i veleposlanstvima.
Upozoravaju da su na početku devedesetih godina na sličan način kupovali dionice prve hrvatske zrakoplovne tvrtke Croatije Airlinesa od koje potom nisu nikad dobili dividende, ali to je sada za mnoge već završena priča. Zbog čega bi se hrvatski političari sjetili ponuditi kupnju dionica T-HT-a iseljenicima kad za njih imaju „zanimljivije“ zahtjeve? Glasovi na izborima ono su što političarima trenutačno treba od iseljenika i sada nema vremena razmišljati kako da i oni zarade na kupnji dionica i rasprodaji hrvatskoga obiteljskog srebra.
Od dobre ideje o osnivanju Grupe 100 u iseljeništvu koju je pokrenuo HDZ dolaskom na vlast, na kraju nije ostalo ništa osim fotografija sa skupa u Clevelandu kojem je nazočilo nekoliko ministara jer nijedna od najavljenih investicija, osnivanja banaka... nije realizirana! Ili javnost nije obaviještena!
Ne treba za loš završetak priče iz Clevelanda okrivljivati samo političare ili administrativne prepreke premda toga ima, nego je zbog potpune istine potrebno glasno kazati da i u iseljeništvu ima mnogo onih koji vole lijepo pričati i obećavati te se hvaliti zarađenim milijunima, ali kad treba s riječi krenuti na djela, odnosno početi neki posao u Hrvatskoj, preko noći se stvore stotine malih i velikih problema.
Ili iznenada spoznaju da Hrvatska i nije tako jeftina kako su mislili, ali ni porezna meka, pa se snovi o brzoj zaradi rasprše. Iseljeništvo je još gospodarski potencijal za Hrvatsku, ali pravo je pitanje može li ga ijedna politička stranka ozbiljno potaknuti na ulaganja izvan Amerike, Australije, Kanade... Često se uvjerim da iseljenici više vjeruju svojim odvjetnicima u Hrvatskoj ili bankarima nego strankama ili političarima.
Upravo zbog poznavanja brojnih slučajeva o neuspjelu pokušaju ulaganja u Hrvatsku ili izgubljenu novcu na propalim investicijama te u privatizaciji o kojima iseljenici i ne žele javno govoriti uvjerena sam da se na njih više ne može utjecati ili im nametati političke stavove kao što se to katkad provodilo na početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Zbog pomoći u borbi za samostalnost hrvatske države iseljenici su bili spremni na mnoge nepravilnosti u političkom životu i privatizaciji zažmiriti, prešutjeti ih ili ih i ne spominjati.
Danas oni vole Hrvatsku, ali bez straha govore o nedostacima državne uprave i pogreškama političara iz svih stranaka. Stoga mi naivno djeluje ideja da hrvatska diplomacija može agitirati za račun HDZ-a u iseljenika te ih nagovarati da glasuju baš za tu stranku. Ne treba podcjenjivati iseljenike i njihovu sposobnost da i preko Atlantika ili Pacifika razumiju sve što se dobro i loše događa u domovini.
Njima za takvu spoznaju ne treba agitiranje konzula ili veleposlanika pa se ni Sanader ne mora previše nadati da će mu pomoć diplomacije donijeti više glasova niti se Milanović bojati da će zbog diplomatskog angažmana izgubiti glasače. Izbori se dobivaju ili gube u Hrvatskoj, a ne u New Yorku, Sydneyu ili Mu00FCnchenu!
