Hrvatska se poslije besramne presude Haaškog suda vukovarskoj trojci
može, kao i za rata, okupljati, paliti svijeće i moliti krunice.
Političari koji su, hrvatski naivno, vjerovali u nepristranost Haaga,
koji su ga gotovo pretvorili u glavni grad Hrvatske, najednom su se
uzvrpoljili, neugodno iznenađeni odlukom institucije koju su pretvorili
u svojevrsno zlatno tele.
Svi naši pokvarenjaci od običnih "političkih majmuna", novinara,
različitih "boraca za ljudska prava", do zlatoustih sveučilišnih
profesora koji su godinama taj sud branili mimo svake pameti i
svakog poštenja, koji su ga veličali kao neporecivi hram pravde i
pravednosti, sada šute. Dok vlast u Zagrebu ogorčenom puku obećava
nemoguće: "Sudit će im Hrvatska!", Beograd i njegovi politički patroni
mogu slaviti.
Nije trebalo biti politički genij pa da se uvidi da Haaški sud neće
biti ono što je Hrvatska očekivala, vjerujući da je on osnovan "da sudi
agresoru". Drakonska presuda generalu Tihomiru Blaškiću ne samo da je
prenerazila, ona je i upućivala kamo Sud smjera. Sumnjičenje gotovo
cjelokupnog hrvatskog generalskog zbora i cjelokupnog političkog vrha
za "zločinački pothvat" upućivali su na to još više.
Dječje kazne trojici JNA oficira čija je vojska razorila, pobila i
protjerala Vukovar srušile su i gotovo sve dvojbe o pravoj prirodi
Haaškog suda. Taj se sud pokazao svim onim što su njegovi hrvatski
apologeti uvjeravali da nije. Pokazao se kao politički sud čije su
presude u funkciji politike, u zabašurivanju, pa i krivotvorenju uzroka
rata, potiranju razlike između agresora i napadnutog, izjednanačavanju
krivnje za rat te za pisanje neke dogovorne povijesti i na temelju nje
"stvaranja mira" na tzv. zapadnom Balkanu.
Poslije knjige Florence Hartmann, bivše glasnogovornice haaškog
tužiteljstva, i skandalozne presude vukovarskoj trojci, vraćen je
legitimitet "teoriji zavjere". Ako je bivša glasnogovornica naznačila
da postoji tajno i "zavjereničko stvaranje historije", Haaški je sud
svojim (posljednjim) presudama nije demantirao. Pače. Sloboda Miroslavu
Radiću i pet godina zatvora Veselinu Šljivančaninu iritantne su svima
koji su patili s Vukovarom, koji su gledali otresita Šljivančanina dok
u Vukovarskoj bolnici, bahat i pun sebe, odlučuje o životu i smrti. Dok
mu taj sirovi oficir maše prstom ispred nosa i unosi mu se u lice
izaslanik svjetske moći, Cyruce Vance, šuti, a teritorijalci zlurado
trljaju ruke, kupe ranjenike i trpaju ih u kamione za Ovčaru!?
Presudom da u Srebrenici "nije bilo genocida" i da u Vukovaru nije bilo
povezanosti oficira JNA s domaćim i s pridošlim četnicima i sa zločinom
na Ovčari, zapravo su amnestirane i Srbija i JNA. U Haagu se izgleda
sudi onima "koji su razbijali Jugoslaviju". Najprije Hrvatskoj (ma
koliko to našim zagovornicima Haaga bilo suludo i paranoično), koja je
glavni krivac za raspad Jugoslavije. Zar to što u Haagu nema Veljka
Kadijevića i Blagoja Adžića te ostalih iz vrhuške JNA, ne govori
dovoljno kakvu su percepciju o Jugoslaviji i Hrvatskoj imali i imaju
moćnici svjetskih "tajnih društava"?
Da Mile Mrkšić nije postao zapovjednikom onoga što se zvalo "vojskom
RSK", najvjerojatnije bi i on dobio minimalnu kaznu. Moguće je da je 20
godina dobio zbog spomenute percepcije, gdje je vlast tzv. RSK
doživljena kao skupina političkih budalaša koji su svojom nerazumnošću,
tj. odbacivanjerm Plana Z-4, utrnuli i posljednju mogućnost postojanja
Jugoslavije u malom te tako navukli bijes onih kojima je do toga bilo
stalo. Da su pristali na Z-4, moguće je da ni Milan Babić, ni Milan
Martić, ni Mile Mrkšić ne bi bili u Haagu. Hrvatska se vlast nakon
presude vukovarskoj trojci može zlovoljno češati iza vrata kada se,
kada je to trebalo, nije češala po glavi.
BIJEDA POLITIKE
