U hrvatskoj državi očito nema većeg problema nego s kim će Stjepan Mesić u kolo kad mu istekne drugi predsjednički mandat. Nisu se ugledni esdepeovci polakomili dati izjave o današnjim prosvjedima radnika, nego se natječu tko u Mesiću vidi veći politički potencijal i većeg vizionara nakon 2010. godine.
Nije im palo na pamet podsjetiti kako je prije deset godina kordonima policije zaustavljana legitimna želja radnika da na Markovu trgu pokažu svoj nezadovoljstvo zbog čega je, među ostalim, HDZ 2000. izgubio vlast. Nisu se upitali koliko su sami promašili što su se u kampanji prije nekoliko mjeseci pravili da radnici i njihovi problemi ne postoje, nego se i danas prave da prosvjedi ne postoje.
Zašto ne bi kao građani bili danas na trgu, ne zato da bi držali svoje nikome potrebne govore, nego da bi od okupljenih, koliko god ih bilo, čuli i pokoju na svoj račun? Nitko se u SDP-u nije želio poduhvatiti "glasnogovorenja" uime osiromašenih i potlačenih radnika, bježali su od toga kao vrag od tamjana da se ne bi zamjerili krupnom kapitalu.
Činilo im se da im vlast treba dati netko drugi u Hrvatskoj, a ne oni kojih je najviše i kojima je najteže. Pa tako i sada pogrešno procjenjuju da je Mesić taj koji im može osigurati pobjedu iako su Mesiću pobjedu osigurali baš ti na koje se SDP ne osvrće. Čini im se da oni ne trebaju raditi ništa drugo nego pridobiti Mesića kako bi njegovih 65 posto, koje cijela opozicija nije uspjela skupiti na izborima, postalo njihovih 65 posto ako se on odluči doći u SDP.
U tom guranju Mesića u stranačko okrilje prednjače tzv. Mesićevi prijatelji kojih je on, što svojom voljom, što mimo nje, skupio i više nego što mu je trebalo i koji su mu, u cjelini gledajući, donijeli više štete nego koristi pozivajući se na njega prečesto i zlorabeći svoje odnose s njim. Sada se trude pokazati kako su oni ti koji znaju što on misli i kako diše.
Istina, i on pridonosi tome svojim pitijskim izjavama, namigujući na različite strane, ne rušeći ničije nade jer i sam mjerka situaciju. No ono što svima promiče jest da je Mesić, zapravo, ljutit. Oni od njega očekuju da prenese dio svoje popularnosti na njihovu stranku, a ne uočavaju da oni nisu bili podrška. Ne njemu jer je on svoju podršku dobivao na izborima, nego onome što je kao predsjednik pokušavao napraviti i pokrenuti. Svu njegovu strast i politički eros, kojima se sada dive, gasili su gdje su stigli svojim nevještim potezima i čudnim kombinatorikama.
Mesić zna da je on predsjednik opozicije, ali ne političkih stranaka u opoziciji, nego narodne opozicije. Za njega su glasovali najviše oni koji ne žele HDZ na vlasti, a isti ti nisu vlast dali političkim strankama opozicije. Radije nisu izašli na izbore. Mesić je želio podršku za svoje pokušaje da probije niz priča o korupciji, želio je da se iskoriste njegovi govori o ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj, njegova upozorenja o lošem životu, da netko osluhne njegove poruke i krene u prostor koji im je otvarao svojim kritikama.
Mesić je želio da se, nakon mandata na Pantovčaku, ima gdje vratiti, a ispada da nema. Želio je biti dio jake političke snage koja će moći sigurno u borbu za vlast, a ne da ga se sad cima da ispomaže onima koji nisu svojim programima i svojom karizmom uspjeli doći do birača.
Njegov je politički kapital trebao biti kupina na šlagu njihova rasta i moguće pobjede, a ispalo je da on treba biti samo sastojak u čudnom tijestu političke opozicije koja će, nastavi li ovako, doživjeti samo još jedan veliki neuspjeh. Jasno je zašto Mesić treba njima, on treba čak i HDZ-u, makar se zvao Jasen, ali nije jasno što bi Mesić imao od njih. Njemu to u biografiji ne treba.
