Ponekad me čitatelji pitaju na čijoj sam strani, na njihovoj ili novinarskoj. Odgovaram da nisam ni na jednoj strani. Nastojim biti objektivna, s jedne strane poštujući čitateljske primjedbe, pa i želje, a s druge strane vrlo dobro znam u kojim se uvjetima rade dnevne novine.
Ipak, zastupam čitatelje i nastojim sva čitateljska mišljenja prenijeti odgovornim urednicima ili pojedinom novinaru. Neki su mi čitatelji otvoreno rekli da sumnjaju u to, posebice kada su sami svjesni da njihova primjedba nije životno važna za list koji redovito čitaju, a i kad vide da njihovo upozorenje nije urodilo plodom, jer se ista pogreška ili nesuvislost ponavlja.
Dobar primjer za to mnoštvo je čitateljskih primjedbi da novinari ne znaju sklanjati imenicu kći. Poneki novinari ne znaju, ali lektori sigurno znaju, a pogreška se dogodi kad lektor ne vidi tekst ili kad urednik, uvjeren u svoje znanje i u vremenskom tjesnacu, lektoru ne da provjeriti naslov ili cijelu opremu. Zato nam se i događaju pogreške “njegovu kći” ili “rođenu kći”.
Čitatelj primjećuje da novinari uporno pišu da je “u naletu vlaka poginuo vozač automobila...” Vjerojatno baš tako piše u policijskom izvješću, a ta formulacija prejudicira krivnju vlaka, odnosno strojovođe, a mi bismo trebali znati da vlak nema izbora nego voziti po pruzi, pa je točnije da je auto podletio pod vlak.
“Koliko bi puta prosječni građanin trebao pročitati te dvije rečenice da bi shvatio njihovo značenje”, piše mi čitateljica. Da ne citiram, samo podatak da je riječ o rečenicama iz članka s naslovom “Pronađeni originalni nacrti za Auschwitz”. Provjerila sam, jedna ima 89, a druga 78 riječi. I Krleža bi se postidio, a nama običnim čitateljima treba vodič kroz njih. Što je novinarka htjela reći kada je napisala: “Iako ima samo 22 godine, o Zagrepčaninu I. K. (ime u inicijale pretvorila R. C.) moglo bi se pisati danima.” Htjela je reći da bi se o I. K., mladom i uspješnom čovjeku, moglo pričati danima, ali pisati...?
U makarskoj školi učenici slabo uče i, piše u novinama, “propadaju” razrede. U istom broju spominju se “najbiserniji odgovori”.
“Emma Thompson priznala je da je u svojim dvadesetima bila u teškoj depresiji. – Tada sam živjela kao opatica, nisam pila niti sam imala seksualni život. Samo sam plakala – priznala je glumica kojoj se isto stanje ponovilo 1999., kada je bila trudna s kćeri Galom, koja sada takva stanja rješava pisanjem.” A koja sve od navedenih stanja rješava sirota kći?, pita duhovito čitateljica u pismu.
Primila sam i dopisnicu čitateljice iz zagrebačke Dubrave vrlo simpatičnog sadržaja. Piše mi da se osjeća “k’o neki tajni novinar” jer se često pismom, dopisnicom, čestitkom javi našoj redakciji. Još dodaje: “Vaše novinare doživljavam kao moju vojsku kojom se borim protiv nepravde. Kavu i Večernjak platim svaki dan, zato što treba biti živ. Kafić mi je Sabor, a Večernjak bojno polje.”
Takve čitatelje zaista treba zavrijediti, ali tzv. sitnim pogreškama može ih se lako i izgubiti.