Kao i uvijek prije izbora, političari su nam se razmilili posvuda.
Otvoriš radio, dočeka te Ivo Sanader ili Vladimir Šeks, klikneš
televizor, eto ti Zorana Milanovića ili Željke Antunović, prolistaš li
novine, nešto ti poručuju Vesna Pusić i Anto Đapić...
S plakata, pročelja, ograda, autobusnih postaja, iz izloga i s bandera
motre nas poznata lica. Ali i nepoznata, neznana, koja bi u politiku.
Kao da se želi ostvariti slogan one stare reklame za kiki bombone,
preinačen u: "Bilo kuda, političari svuda". Trebat će preživjeti idućih
mjesec dana. Kako je ratoborno počelo, bit će to ne samo mjesec pustih
obećanja nego i mjesec opasna življenja.
Sada već stari saziv Sabora i neće se osobito pamtiti. Niti se u njemu
nešto bitno događalo, niti će ga se netko sjećati po nekoj posebno
dojmljivoj osobnosti, a ni po nekom saborskom zastupniku koji je iza
sebe ostavio pamtljiv i dojmljiv trag. Kada bi se radila neka inventura
osobnosti, ovaj saborski sastav i ne bi bio osobito visoko plasiran.
Teško da bi se netko mogao sjetiti i neke rečenice koja jest, ili bi
mogla, postati uzrečicom, sintagmom koja bi zbog neke svoje
univerzalnosti mogla prerasti svoj saborski saziv i urasti u neki
politički leksikon, a pogotovo ući u jezik svakodnevice. Umjesto
slogana "moja mašta može svašta" koji je, zahvaljujući stranačkim
"diverzantima" bio nekako prisutan u gotovo svim dosadašnjim saborima,
ovaj je maštu i zastupničku nepredvidivost potisnuo "stranačkom stegom"
i zaostatkom "demokratskog centralizma".
Svojedobni saborski usklik politički legendarnoga Šime Đodana: "Iznad
Sabora je samo Gospod Bog!", vrlo se brzo pokazao kao naivnost
političkog idealista. Ubrzo se vidjelo da iznad Sabora ima i drugih
bogova osim Boga.
Ali i, unatoč tome, politički bogovi nisu uspijevali sasvim obuzdati
Đodana i njemu slične kada su kanili reći što misle. Nekoć je u Saboru
vladala politička živost. Šarm živopisne teatralnosti, spram smrtne
političke dosade, davali su mu, osim osebujnog Đodana, Vladimir Bebić,
Antun Vrdoljak, Josip Pankretić, Ivan Milas...
Poslije će svojom glumstvenošću, svojim "gestama i grimasama" od
saborske dosade gledljivu predstavu osobito činiti Anto Kovačević i
Ljubo Ćesić Rojs. Da se ne umre od dosade, jednoličnog dizanja ruku, od
stranačke stege i od nepodnošljive rutine, posljednji su Sabor donekle
izvukli Slaven Letica, Ivan Ninić i Ivo Lončar. Većina drugih vlastiti
je mozak isključila, stavila pod jednu ruku, a drugom glasovala "kako
tata kaže". Da nisu, vidjeli bi svoga boga.
Da je prije više bilo zastupničke slobode, možda svjedoče i neke
sintagme koje se i dalje pamte, koje su ostale, koje će trajati. "Kila
mozga, tri marke" i "novac nije vlasništvo" i dalje se pamte. A ono
Rojsovo "tko je jamio, jamio", ne samo da je obilježilo jedan saborski
saziv nego i postalo općepoznatom govornom poštapalicom.
Iza ovoga Sabora neće ostati ništa slično, što vjerojatno upozorava i
na manjak zastupničke mašte i na višak zastupničke discipline. I prije
su zastupnici znali dignuti ruku za ono što ne misle, no barem su o
tome šutjeli. Uvijek je u Saboru bilo i jednoličnih i dvoličnih. No
malo kada, kao u posljednjem, toliko bezličnih.
Premda je u ovom saboru bilo prilično zastupnika "s kamenjara", ako bi
trebalo odabrati materijal za lik saborskog zastupnika, onda bi to,
umjesto "čovjeka od mramora", prije bio "čovjek od plastelina". Mameći
nas da povjerujemo njihovim obećanjima, lica s izbornih plakata
uvjeravaju nas i da plastelin nije njihov materijal.
Ali dok se nabacuju blatom, teško je u to povjerovati
BIJEDA POLITIKE
