Kako je u Švedskoj? – pitali Muju kad se ovih dana vratio iz Švedske u Bosnu.
– Ma oni su jako zaostali.
– Kako, bolan, Švedska pa zaostala?
– Zaostala, dakako, kod njih je još sve dobro.
Vic koji oslikava nostalgičan odnos mnogih prema našoj navodno boljoj prošlosti u koju bi se mnogi vratili, netko u sedamdesete, drugi u osamdesete. Međutim, bilo bi puno iznenađenih, jer zaboravili smo kako je zaista bilo. Ponešto je zaista bilo bolje, mnogo toga je bolje sada, ali osnovna su kretanja zapravo praktično ista, i to ne od vremena bivše države nego i dulje od stoljeća. Naime, naši su pradjedovi i djedovi potkraj 19. i početkom 20. stoljeća kretali put Australije i Amerike, očevi od šezdesetih odlazili u Njemačku, a djeca početkom 21. stoljeća već imaju veći izbor, uskoro će im cijela Europska unija stajati na raspolaganju. Pa proizlazi da Hrvatska već stoljećima ne nalazi načina da svoju mladost zadrži u zemlji, da osigura pristojan život za njih, a kamoli da još ima kruha i za imigrante. Uza sve legende o jakoj hrvatskoj industriji koja je devedesetih uništena, ta industrija nije nam mogla osigurati ni osnovne stvari. Ne samo što smo u Trst išli po traperice i cipele koje nam neće deformirati stopala, a još će biti i moderne, nego su nam jedna od najupečatljivijih sjećanja iz bivše države, nakon Titove smrti početkom osamdesetih, redukcije struje, nestašica benzina i tzv. vožnja par-nepar, nestašica deterdženata, južnog voća, ulja, hulahupki... Dakle, slavna jugoslavenska industrija nije mogla izvesti dovoljno niti da smogne deviza za naftu, pa je u pričama da nam je prije bilo bolje, kao uostalom i u mnogim drugim bivšim socijalističkim zemljama, puno toga utemeljeno na mitu i legendi ispod kojih se krije priča o velikom zaduživanju Jugoslavije pa tako i Hrvatske. I tada, kao i sada, velik dio našeg standarda počivao je na radu Nijemaca, Talijana i ostalih koji su nam prodavali svoju robu na dug, a mi se i nismo previše brinuli kako to vratiti i je li nam sve to uopće trebalo.
Životni standard
Starijima se možda čini da su živjeli bolje, ali to je daleko od istine. No, zato su mnogi morali živjeti puno štedljivije, pazilo se na svaki dinar, bacalo se nije ništa. Bolje je bilo onima koji su imali nekoga u Njemačkoj, čiji su roditelji radili u Ini ili Astra-trgovini i još nekim dobrostojećim poduzećima ili u JNA. Ostali su se snalazili, gradili kuće bez dozvola koje su godinama stajale nedovršene, ne samo bez fasade nego i bez poštene kupaonice, grijalo se samo u kuhinji... Tko je dobio tzv. društveni stan, bio je ili podoban (član SK) ili dobro umrežen i onda mu je ostalo novca pa je mogao graditi vikendicu. Jelo se tradicionalno, mesa nije bilo napretek, ali je stizalo iz domaćeg uzgoja, sa sela, kao i voće, povrće i vino. Mesar je bio jedna od najvažnijih osoba u životu svake domaćice, valjalo je s njim lijepo, zažmiriti kad je vaga skakala. Poseban pothvat bio je nabaviti dovoljno kruha uoči praznika (tada još nismo imali blagdane), a opskrba stanovništva bila je najzanimljivije područje u novinama. Mnogi se ne sjećaju što je emitirao legendarni Radio-Luksemburg, jer se nikad nisu dokopali poštenog radioaparata koji bi ga lovio. Pa im je preostalo da slušaju "Po vašem izboru" na Radio-Zagrebu. Ni "Zvečka" i pohod danas legendarnih rock-sastava po Zagrebu mnogima ni u tom gradu nisu bili dostupni. Kao i danas, svuda su cvale birtije s narodnjacima, ali tada to nisu bila "in" mjesta sa skupim pićima, nego se pilo jeftino vino.
Obrazovanje
Ono što smo svakako morali sačuvati je besplatno obrazovanje za sve i stipendiranje siromašnih studenata, ne samo onih najnadarenijih kako se to uglavnom danas čini. Tada su siromašni dobivali stipendije, a nadareni i iz Titova fonda, ali su ujedno morali biti i politički podobni. Ako nisu bili na liniji partije, mogli su i kao tinejdžeri umjesto stipendije dobiti batina za kakav opasan vic.
Red i mir
Iz milicijskih stanica susjedi su mogli često cijelu noć slušati jauke koji su redovito pratili ispitivanje privedenih. Ljudska prava? O tome se nije govorilo, ali je zemlja bila prilično sigurna. Umjesto kod kuće, lokalna mafija djelovala je po svijetu, neki su se kriminalom bavili samo honorarno, jer su imali stalno radno mjesto u Udbi. A da se milicija morala malo manje brinuti o tome tko ide na polnoćku u crkvu, vjerojatno bi zemlja bila još sigurnija.
Ljetovanje
Što je to odmaralište? Najbolji izum socijalizma, jeftino, za današnje uvjete gotovo besplatno ljetovanje za one koji rade u nekom poduzeću. No, mnogi nisu imali tu priliku, pa se ljetovalo kod baka, djedova, rodbine, na selu, na moru, ali ljeti se svakako puno putovalo, najčešće vlakom. Mladež – tada je to bila Titova omladina – slalo se na radne akcije! Do danas nije otkriveno je li bila tako marljiva da joj se sviđalo kopati po cijele dane ili su bili u pravu oni roditelji koji kćeri na radne akcije nisu puštali. Neki koji su bili redoviti na radnim akcijama sada s prezirom gledaju na Zrće uvjereni da ono ORA-ma (omladinskim radnim akcijama) nije ni do koljena. Ljetovati se moglo za malo novca i u kampovima ferijalnog saveza, među kojima je kultni bio onaj u Trpnju na Pelješcu, gdje je cijelo ljeto svirao Drugi način, a na putu do plaže dečki su gubili glave, jer tamo su živjele tada još posve mlade sestre Ena i Mia Begović.
Samodoprinos
Danas ministri financija dolaze na udar jer dižu poreze. Tada se povećanje poreza lijepo "prevelo na jugoslavenski jezik" i pretvaralo u samodoprinos. Doduše, bilo je to uvijek za neku namjenu, gradnju, ponekom se tako činilo da je to bilo zapravo dobrovoljno, no plaćali su svi, godinama. Posljednji takav eksperiment urodio je nedovršenom bolnicom u zagrebačkom Blatu. Ali, ideju bi zaista ozbiljno valjalo razmotriti. Ipak, sreća je samo što se toga nije sjetio Sanader kad je gradio silne sportske dvorane u Hrvatskoj u osvit najveće ekonomske krize u posljednjih stotinu godina. Jer, tada bismo možda imali cijelu mrežu, a ne samo jednu Fimi mediju.
Otkaz
Otkaz nije postojao, u naše krajeve donesen je početkom devedesetih, ali nikad nije dobro primljen. Prije toga, nitko nikad nije bio višak, ni kad je mrtav-pijan bio danima. Zato su zabavna sjećanja kad kažemo, e, tamo je nekad radilo pet tisuća ljudi. Danas za isti posao ne treba više od tisuću-dvije ljudi, ali ne zato što je porasla produktivnost.
Unutrašnji neprijatelj
Važna stvar koja, eto, nije zaboravljena. Nekad se javno grmilo protiv ubačenih agenata i unutrašnjih neprijatelja socijalizma, samoupravljanja, Jugoslavije, a nakon toga, u Hrvatskoj, ta je pojava unutrašnjih neprijatelja dobila i boje: dobili smo prvo žute i zelene, a ovih dana i crvene vragove. Zašto je ta tradicija očuvana? Možda i zato što su mnogi od nas odrastali i živjeli u sustavu u kojem je na snazi bila tzv. društvena samozaštita. CIA, FBI i Mossad se nečega takvog – uključivanja svih u nadzor i potragu za neprijateljima – nisu dosjetili. Svatko svakoga nadzire i piše što susjed kaže, pa trči dojaviti prije nego što to učini susjed. Poseban ulov bio je uhvatiti milicijsko dijete na krštenju.
Korupcija
Tradicija koja je također očuvana kroz stoljeća, ali posljednjih desetljeća doživjela je pravi procvat. Nekad su kao bubrezi u loju živjeli ne samo liječnici i direktori nego i oni kod kojih su bili ključevi od neke tražene robe. Tako su oni kod kojih su bile liste čekanja za automobile iz Crvene zastave mogli dobiti što su htjeli za auto preko reda, a veze su imali u najvišim slojevima društva. Ipak, zlatno doba korupcije na našem tlu nastupa tek osamostaljenjem Hrvatske, kad se uz malo podmazivanja moglo ovladati i naftnom kompanijom od nacionalnog interesa, o sitnijim ulovima da se i ne govori. Nacionalni sport broj jedan nekad je imao i inačicu za široke mase, iz tvornica se odnosilo tko je što i kako mogao odnijeti. Iz mesne industrije stoka sitnog zuba odnosila je šnicle ispod gaća, a oni jače pozicionirani nisu prezali nego su naočigled kombijem dostavljali šunke kući na sušenje. "Krao je, ali je i nama dao" bilo je rezervirano samo za najdraže političare i direktore.
Preprodavači
Žilav soj ljudi, najljući neprijatelji i socijalizma i kapitalizma koje nijedan sustav nije uspio iskorijeniti. Unatoč već višedesetljetnoj tradiciji u kojoj se u udarnim minutama TV dnevnika otkrivaju sve njihove nepodopštine usmjerene kako protiv socijalizma tako i protiv slobodnog tržišta i državne blagajne u koju ne pridonose ni onda ni sada. Sudeći po akcijama protiv njih, da ih se sredi, bilo bi sve bolje.
Zabava i izlasci
Nekad se puno trošilo samo na svadbe, danas se u gostionicama ne može doći na red, čeka se mjesecima i godinama, jer stalno se slavi, od svadbe do krstitki, pričesti, krizme, mature, diplome, zaruka. U nizu nedostaje samo razvod. Prije i nije bilo puno rastava, danas su normalne, pa bi možda bio red i da ih se dostojno obilježi. Nekad su mladi kad su izlazili dobivali roditeljski policijski sat, morali su se vratiti u pristojno doba, u deset- jedanaest, najkasnije u ponoć. Kad bi se zakasnilo, ulazilo se zabrinuto, u strahu, na prstima, ne paleći svjetlo. Sad su roditelji zabrinuti ako dijete ne izlazi dovoljno i ne zabavlja se dobro, a vikende provode dovozeći kući dječicu s pijanih tuluma.
>> Pogledajte kako se ljetovalo u Jugoslaviji krajem sedamdesetih
>> Josip Broz Tito družio se sa Sophijom Loren i naručivao politička ubojstva
Danas je puno bolje. U jugi nisam mogel otpustit radnika, a danas to nije problem (mnogima ni placu ne moram davati). U jugi sam kral, ali se nisam smijel pokazati. Moral sam krit kaj imam. Sada se mogu hvaliti svojom imovinom.