Najgori zakoni oni su stvoreni s pretpostavkom da su svi lopovi. Jer, ako se u glavama zakonodavca vrti misao da treba “zafrknuti” lopova, onda budite sigurni da će se on svima drugima, a najmanje lopovima, obiti o glavu. Lopovi su manjina u društvu. Najveći dio pučanstva htio bi platiti pravedne poreze i mirno spavati.
Evo jedan sitan ali jako znakovit primjer iz Italije. Kućni savjet zgrade s osam stanova imao je dugo godina jednu čistačicu koja je prala stubište jednom tjedno. Plaćalo joj se prema dogovorenoj cijeni, na koju je kućni savjet dodavao iznos za poreze. Prije desetak godina donesen je zakon (ali ne zbog čistačice i kućnog savjeta jer su oni dakako bili pošteni prema državi) kojim se htjelo smanjiti rad na crno pa su svi subjekti u društvu koji su plaćali nekome uslugu tu osobu trebali primiti u stalni radni odnos. Čistačica je kazala kako ne bi htjela otvoriti individualnu tvrtku pa ju je kućni savjet primio u stalni radni odnos, dakako za ono vrijeme koje je radila, odnosno za osam sati jedan dan u tjednu. Do tada, uzmimo okrugle brojke radi lakšeg računanja, čistačica je primala 100 eura, na koje je kućni savjet plaćao dodatnih 20 posto poreza državi. Otkad je primljena u stalni radni odnos, kućni savjet je i dalje čistačici plaćao 100 eura, ali je državi, a to se dogodilo malo-pomalo, trebao plaćati još 100 eura. Prošle je godine vlada Marija Montija, koja je trebala reformirati zakone i učiniti tržište rada fleksibilnijim, donijela još gore zakone. Do sada su samo tvrtke sa 10 i više zaposlenih trebale jednom godišnje imati inspekciju o radnim uvjetima. Državni inspektor dođe u tvrtku i pregleda je li sigurnost radnika unutar zakonskih mjera. Tvrtka plaća tog inspektora. No Montijeva je vlada donijela zakon po kojem i tvrtke s manje od 10 zaposlenih trebaju jednom godišnje plaćati dolazak inspektora. Spomenuti bi kućni savjet ove godine za dolazak inspektora koji bi pogledao stubište zgrade i procijenio jesu li sigurnosni uvjeti za čistačicu (ispričavam se što upotrebljavam izraz čistačica jer smatram da je ispravniji za posao koji ta osoba obavlja od službenog talijanskog naziva za čistače – ekološki djelatnici) zadovoljeni, a njegov dolazak u zgradu i rad od nekoliko sati stoji 1600 eura. Dakle više nego što plaća čistačici u stalnom radnom odnosu. I što je savjet odlučio? Otpustit će čistačicu. Platit će čistačici odštetu pa, ako ona i tuži kućni savjet, ukupan jednokratni iznos koji bi za to trebao platiti bit će manje od 1600 eura, koliko bi trebao platiti inspektora svake godine. Je li za otkaz čistačice kriv poslodavac (kućni savjet) ili zakonodavac (država)? Poslodavac je već plaćao znatne poreze državi (općinski, regionalni, na zaposlenika itd.), koji su ga koštali više od plaće zaposlenice, ali sada bi trebao plaćati i državnog inspektora. Pa što država ne prima novac za plaćanje svojih službenika, inspektora? Tko je u ovom slučaju odgovoran za davanje otkaza osobi? Poslodavac ili država koja svojim zakonima želi uloviti lopova, a izbacuje poštene na ulicu. Ako se misli da će se zakonima spriječiti svakog prevaranta, onda se guši i ono što je dobro. Na primjedbu jednog hrvatskog ministra da su privatnici prouzročili skupu državu jer su otpuštali ljude u mirovinu, moglo bi se mnogo toga spočitati tom ministru, od toga da su to činili zato što su morali jer su državne komunističke tvrtke imale prevelik broj zaposlenih za proizvodnju koju su ostvarivale da bi bile konkurentne na tržištu do toga da gotovo ni jedna državna tvrtka ne posluje s dobitkom, već te goleme gubitaše pokrivaju porezni obveznici, među kojima su i poslodavci i oni koji rade u privatnim tvrtkama ili u obrtu.
Najveći ekonomski procvat i najmanje državnog duga Italija je imala osamdesetih godina. Tada je vrijedila uzrečica, pitalica – koja je razlika između Italije i Istočne Njemačke? U Istočnoj Njemačkoj sve je zabranjeno, osim onoga što je zakonom dopušteno, a u Italiji je sve dopušteno, osim onoga što je zakonom zabranjeno. A, bio je dodatak, odnosno da se i ti zakoni mogu različito tumačiti. Čini se da po zakonodavstvu svi pomalo postajemo Istočna Njemačka. Isti ministar kaže kako mu je skandinavski model uzorom, ali u Švedskoj država misli na sve, pa čak i porezne obrasce ispunjava ona, šalje vam ih samo na potpis. Neka vrsta Orwellove “1984.” u kojoj Veliki brat misli na sve.
