Okrivljeni bi mogli biti i Rohatinski i Maletić, guverner i viceguverner HNB-a”. Tako je glasio naslov jednoga od novinskih tekstova u kojima se 2002. pisalo o slomu Riječke banke. Prije nego što je istragu počeo Bajić, za trgovanje novcem s iznimno visokim rizikom i iznad dopuštenih granica znalo se i u Hrvatskoj narodnoj banci, ali, kako je pisao jedan tjednik, “nitko ništa nije poduzeo”, pa “zbog toga strahuju i Maletić i Rohatinski”.
Upravo o izostanku nadzora HNB-a nad sumnjivim bankovnim zajmovima koji je uzrokovao afere u nekim tvrtkama i bankama govorio je proteklih mjeseci u saborskoj raspravi i za novine zastupnik HDZ-a i predsjednik saborskog Odbora za financije i proračun Goran Marić. Govorio je i o drugim temama vezanima za HNB, na primjer o visokoj stopi pričuve od 13 posto za kredite gospodarstvu i kupcima stanova, što uzrokuje visoke kamate koje opterećuju tvrtke i građane.
Sve je to razbjesnilo guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, pa prijeti ostavkom, a navodno pod njegovim pritiskom premijerka Mariću zabranjuje daljnje kritiziranje HNB-a i čak će, kako bi osjetljivom guverneru isprala i izliječila rane, možda i smijeniti Marića s mjesta predsjednika spomenutoga odbora. Zahvaljujući međunarodnoj nagradi koju je kao najbolji guverner svijeta za 2008. godinu dobio u Londonu i medijskim hvalospjevima njegovim navodno genijalnim potezima kojima “spašava” Hrvatsku, Rohatinski se u posljednje vrijeme iz predvorja pritvora, do kojega ga je bila dovela sukrivnja za katastrofu Riječke banke, vinuo do kulta kakav je nekad imao Tito.
Zahvaljujući tome ni on niti bilo tko drugi na Marićeve kritike ne odgovara argumentima, nego se kao argument uzima guvernerova nedodirljivost, mitsko spašavanje zemlje od bankrota i međunarodni ugled. Nejasno je zašto bi netko bio nedodirljiv, zatim kakva je to zemlja koju spašava guverner narodne banke, a ne dobro gospodarstvo, i bi li Rohatinski dobivao inozemna priznanja da ne ide na ruku inozemnom bankovnom kapitalu u Hrvatskoj čiji profiti rastu razmjerno siromašenju hrvatske privrede i građana. Osim toga, “slučaj Marić” vrlo je znakovit za srozavanje demokracije i prava na javnost. Hrvatski sabor, koji je nekad imao velebne zastupnike, izgleda sve bjednije.
Da nema Marića iz HDZ-a, Stazića i Jovanovića iz SDP-a, neovisnog Lesara, Kajina iz IDS-a, Grubišića i Drmića iz HDSSB-a i još ponekoga, on bi izgubio svaki smisao, jer ne služi ničemu osim mehaničkom dizanju ruku za zakone od kojih nam, kako kaže Lesar, 90 posto nameće Europska unija, a ostalih 10 posto Svjetska banka. Začepimo, dakle, usta Mariću i još nekolicini u Saboru, zabranimo ionako dozirane intervjue u novinama i gostovanja na TV-u Slavku Kuliću, Branimiru Lokinu, Mati Babiću, Dragi Jakovčeviću i još nekim ekonomistima, zabranimo i nekoliko kolumnista, pa više nećemo znati ni koliko smo dužni svijetu, ni koliko je elitama više stalo do njihovih stražnjica nego do sudbine zemlje, ni koliki su ekstraprofiti stranih banaka, ni je li se broj nezaposlenih približio polovici milijuna...
Tada će drugarica Kosor moći komotnije lomiti štikle i mijenjati šešire trčeći od nagrade do nagrade, u sve većem gospodarskom i financijskom mraku sve će jače svijetliti figura spasonosnoga guvernera Rohatinskog i u p. m. ćemo otići glatko i spokojno, bez prepreka što ih stvaraju ljudi koji još vole ovu zemlju i nešto znaju o opačinama kojima je izložena. Zabranimo još i Kosteliću, Blanki, Faku, rukometašima i inim sportašima da osvajaju svjetske medalje, jer i oni svojim uspjesima dižu glas protiv ropstva ove zemlje u koje ih vode nedodirljivi sluge Bruxellesa, Londona i drugih središta svjetske moći.
hrabar si Milane Ivkošiću. zaista - odnio vrag šalu..........