VL: Ipak, kome su posvećene vaše
pjesme i vaša intimna pisma, odnosno koga bi u njima mogli prepoznati?
Štimca, Bregovića, Bajagu... Veličkovića?
Haaha! Znam da je to vjerojatno najintrigantniji dio svima koji
me ne znaju osobno, ali to zapravo uopće nije bitno. Volim reći da
čitavog života pišem jedno pismo i jednu pjesmu, inspiriranu tom
vječitom potrebom za ljubavlju koji svi nosimo u sebi - kao neko
prokletstvo.
VL: Ali... danas ste u zrelim
godinama. Stoga nam, barem u naznakama, otkrijte - kome su od njih
zapravo posvećeni najžešći stihovi, poput: "Bolje bi bilo da si umro /
nego otišao tako", "Imam dečka koji ima ženu / stvarno sam u
problemu" i "Pi... tebi materina"... Nije li to ipak vaš obračun s nekim konkretnim?
Svim mojim ljubavima, muškarcima koje sam voljela do boli...
Međutim, kad već kažete "u zrelim godinama", priznajem da sam shvatila
kako je moja ljubav uvijek bila poput kugle snijega koju kotrljam uz
padinu i niz nju, a ona se kotrljanjem samo povećava... Pa se ponekad
rasprsne na nekoj stijeni, na nekom "panju" - a ja opet pokupim sav
snijeg i nastavim svoj Sizifov posao... zaljubljena u ljubav.
KOME SU POSVEĆENI NAJŠOKANTNIJI STIHOVI 'ADAMOVA REBRA'