Milorad Pupovac gotovo da nije zaplakao, gotovo da nije vrisnuo pred TV kamerama. I inače poznat po grimasi koja je blizu one iz grčke tragedije, a njezina je poruka kako je na njemu teško breme političke i ine odgovornosti, ovaj put samo što nije puknuo. Vidjelo se dobro na TV ekranima kako čovjek izgleda kad je izvan sebe, kad mu se svi planovi pomrse, kad mu sve propadne u vodu. Ali niti je Pupovcu i društvu iz SDSS-a ugrožena egzistencija, jer bez posla nisu ostali, niti su izbačeni iz politike, a bome Srbima nisu ni narušena manjinska prava, kako ovi iz SDSS-a složno trube. Naravno, sve je to posljedica očekivane i jednoglasne odluke Ustavnog suda koja je dokinula nakaradnu mogućnost da se SDSS-u pošto-poto u Saboru osiguraju tri zastupnička mandata, a i da Pupovčev SNV bude ekskluzivni zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Štoviše, reakcije na tu odluku pokazale su i te kakvu pluralnost u srpskom nacionalnom korpusu u Hrvatskoj koju godinama zatomljuju upravo Pupovac i SDSS.
Isprazna je galama i najobičnije pretjerivanje kad Pupovac, Stanimirović, Radin i drugi galame kako su srozana prava nacionalnih manjina. Ta su prava u Hrvatskoj uređena i u praksi se provode mnogo više nego u nekim starim članicama EU, da o novima ne govorimo. I neka je tako, manjine treba štititi. One su bogatstvo Hrvatske. Ali kad već Pupovac galami, pa i prijeti međunarodnim institucijama, onda bi bilo dobro kad bi se povukao reciprocitet sa Srbijom, što bi bilo posve logično. U tom bi slučaju Pupovcu bilo bolje kad bi svojeg prijatelja Borisa Tadića upozorio na to kako bi i Hrvatima u Srbiji trebalo priznati ista takva prava kao i Srbima u Hrvatskoj. A ne da srbijanska država vodi službenu politiku stalne asimilacije preostalih Hrvata. Tada bi Pupovac bio puno vjerodostojniji. Ovako on i SDSS rade samo za svoje uskogrudne interese, a protiv općih interesa Srba u Hrvatskoj. I takvom politikom izazivaju samo daljnje podjele i animozitet među Hrvatima.
A da ne govorimo o Pupovčevim tumačenjima povijesnih događaja pod plaštem antifašizma, koja su na tragu jugoslavenske historiografije, čijih poklonika i danas ima među pojedinim povjesničarima sklonima politikantstvu. Te Pupovčeve težnje ponajbolje se vide svake godine na proslavi u Srbu. I tu pada njegova vjerodostojnost. Ove je godine kazao kako su ondje žrtve pale koje „nisu trebale pasti i koje žalimo kao i sve one koje su pale krajem Drugog svjetskog rata”. Lijepo rečeno, iako nedovoljno. Ali kad je već ipak priznao da je nepotrebnih žrtava bilo, i unatoč tome inzistira na antifašističkoj proslavi, zašto se ne pojavi u Kninu na proslavi Oluje? Jer i tu je bilo žrtava, ali bezumnih pojedinaca, nitko to ne zataškava i ne prešućuje. No Oluja je donijela mir, ne samo Hrvatskoj nego i u BiH, u Hrvatskoj okončala okupaciju, a hrvatska država Stanimiroviću i društvu oprostila sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv države koju nisu željeli. I zato Oluju treba slaviti, ne da se održava ratobornost, da se zvecka oružjem, nego upravo zbog mirotvornosti koju je donijela. Ili bi možda rado to zabranili, kako se čuje iz Beograda?
I uza sve to Pupovac se još drzne pitati zašto se nije diralo broj zastupnika dijaspore u Saboru. Pa, gospodine Pupovac, dijaspora je desetljećima živjela za hrvatsku državu, ljudi su za tu ideju i ginuli, ubijani su. A kad je počela agresija nesebično su pomagali novcem kako bi se Hrvatska naoružala i obranila, slali su opremu, lijekove, što god su našli da bi domovini trebalo, a mnogi su došli kako bi i osobno uzeli pušku u ruke i obranili Hrvatsku od srpske agresije. Dijaspora je najmanje od svega zaslužila tri zastupnika u Saboru, bez obzira iz koje stranke došli, a ne da je se omalovažava kao što to vi radite. Dosta je bilo agresije, ovaj put političke.
hrvatska država Stanimiroviću i društvu oprostila sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv države koju nisu željeli. ..........velika greška!!!