U ovome trenutku Sjeverna Koreja jedinstvena je pojava na planetu. Zemlja koja praktički nema gospodarstva, kojoj se poljoprivreda potpuno raspala prije dvadesetak godina i koja računa na humanitarnu pomoć u hrani kao na dio BDP-a, pokušava pokazati da može vrlo ozbiljno zaratiti sa Sjedinjenim Državama, Južnom Korejom i Japanom, odnosno da može ozbiljno narušiti mir i stabilnost u cijeloj široj regiji. Najnovije sankcije ne znače gotovo ništa zato što su usmjerene na vrlo usku političku elitu. U naciji koja ima BDP od 1800 dolara po stanovniku, najmanje 95 posto pučanstva nikad nije čulo i nema pojma što su to Rolex, krzneni kaput, jahta, kompjutor, mobitel ili Ferrari. Svakoga dana pojedu svoju bijednu zdjelicu riže i još nešto sitno i spremno prihvaćaju svu ideologiju koju im politička vrhuška iz Pyongyanga servira.
Iako zapadne sile najnoviji val divljanja tamošnjeg režima pokušavaju relativizirati, mislim da cijela ova priča sa Sjevernom Korejom i nije tako bezopasna pa ne bi trebalo podcijeniti prijetnje koje odande dolaze. Iako gospodarstvo praktički ne postoji, a izvoz se uglavnom svodi na prodaju mineralnih sirovina, Pyongyang je ipak u nečemu uspio – stvorio je vojnu industriju koja je proizvela više nego dovoljno oružja za ratovanje. Procjene govore o tome da bi Sjeverna Koreja u prvom satu rata sa svojim južnim susjedom na Seul mogla ispaliti oko pola milijuna poprilično razornih projektila, lansirati balističku raketu na Sjedinjene Države i na Japan... Ovdje govorimo isključivo o konvencionalnom oružju zato što nitko ne može biti potpuno siguran u kojoj fazi razvoja se nalazi tamošnji nuklearni program. Paralelno, Južna Koreja je prije tri godine pokazala da više ne kani provoditi politiku nereagiranja na oružane provokacije sa sjevera, pa je očekivati da bi i jedan projektil koji bi pao ne Seul ili bilo gdje drugdje na teritoriju Južne Koreje izazvao nekakav vojni odgovor.
U cijeloj ovoj konstelaciji ne zna se zapravo kakav je novi, poprilično mlađahan sjevernokorejski vođa Kim Jong-un te je li spreman slijediti politiku svoga djeda Kim Il-sunga i oca Kim Jong-ila, koji su bili i te kako svjesni da će otvoreni i totalni rat na Korejskom poluotoku sigurno ugroziti opstojnost Sjeverne Koreje, točnije, njihova režima. Na tu činjenicu računale su Sjedinjene Države, Japan, Južna Koreja, ali i Kina koja je do današnjeg dana ostala vjerna potpora režimu u Pyongyangu. Jedino što je potpuno jasno jest to da novi vođa pokušava pokazati svome narodu da je drukčiji od svojih prethodnika, da je blizak narodu i otvoren svemu i svačemu stvarajući tako dojam da će se mnogo toga promijeniti i okrenuti naglavačke. No nitko pouzdano ne zna u kojoj je on mjeri spreman naglavačke okrenuti dosadašnju vanjsku politiku i doista se upustiti u suludi rizik ozbiljnog oružanog sukoba koji će gotovo sigurno, dođe li do njega, označiti kraj režima u Pyongyangu. Svi igrači izravno uključeni u ovu poprilično apsurdnu situaciju iskreno se nadaju da je cijela predstava s uvođenjem ratnog stanja zapravo samo spin kojim Kim Jong-un želi pokazati da nije razmaženo derište, već još jedan krajnje ozbiljni vođa kojemu je cilj očuvati naslijeđe koje su mu ostavili djed i otac.
U ovome trenutku ni promjena režima, a ni ozbiljniji rat ne bi odgovarali baš nikome, ni Sjedinjenim Državama, ni Kini, ni Južnoj Koreji, koja bi morala podnijeti golem teret urušavanja čudnovate tvorevine stare više od šezdeset godina. No također je vrlo izvjesno da rok trajanja Kimova režima nije neograničen. Kina u idućoj petoljetki kani svijetu pokazati da je ozbiljan vanjskopolitički igrač, i to na globalnoj razini. To će najbolje moći pokazati upravo ako riješi problem zvan Sjeverna Koreja. Peking još nije spreman za taj zahvat, no u trenutku kada bude, režim u Pyongyangu u vrlo kratkom vremenu postat će – stvar prošlosti!
