Dakle, to beogradsko ponižavanje Hrvatske na naš najsvetiji dan, ta šutnja Pantovčaka kao znak odobravanja, to sad već i fizički boli! Jer, dok je po Tadiću “pravedno što se ratni zločinci odgovorni za zločine u akciji Oluja nalaze na Haaškom tribunalu”, a Srbija, kako sam kaže, na dan Oluje “tuguje”, Josipović na primanju za sudionike Oluje ističe da “svi mi u Hrvatskoj duboko i iskreno žalimo za svakom nevinom žrtvom, svakim nepotrebnim zločinom i svakim nepotrebnim razaranjem. Stoga smo uz svoju pobjedu ponosni i na svoju snagu da se suočimo i s tim nezaobilaznim dijelom priče, a isto tako i da kaznimo one koji su odgovorni”.
Josipović, na žalost, u ove slavne dane nigdje nije spomenuo Gotovinu ni Markača i Beograd doista može biti zadovoljan. Reakcije Josipovića i Tadića faktično su se u bitnom spojile u jednu jedinstvenu, dijeli ih samo nužni folklor.
Tadić govori tobože samo o tuzi, ali govoreći o pravednosti kazne protiv Gotovine, njegova poruka je u biti ista kao ranije: Oluja je zločin!
Josipović hvali folklorno Oluju, ali se s Tadićem u najdelikatnijem dijelu slaže jer kaže da smo ponosni na to da imamo snage kazniti odgovorne! Ista poruka samo na dva načina izgovorena!
Kad bi Josipovićeva reakcija bila povijesno uobičajena, zašto momci s lijepim partizanskim kapama na bilo koji Dan pobjede od 1945. nisu “žalili za svakom nevinom žrtvom, svakim nepotrebnim zločinom”? Ali, kad nastane hrvatska država, onda imamo drugačija mjerila, zar ne? Je li bilo nevinih žrtava u bombardiranju Dresdena? Je li ikada netko na Dan pobjede protiv fašizma “iskreno žalio za svakim nepotrebnim razaranjem”? Ne, jer bi to bacilo ljagu na tu pobjedu, zar ne? Ali, kod Domovinskog rata traže se standardi kakvi se na kugli zemaljskoj još nisu primjenjivali! Ni u Dresdenu, ni u Iraku, ni na Falklandima! Jer na ovaj način mi zapravo ne slavimo, nego se nacija podsjeća da smo na današnji dan radili zločine protiv Srba! Bila je to i glavna tema svih televizijskih emisija!
Ta usklađenost s Tadićevim porukama nije drugo nego hrvatsko klecanje koljena pred Beogradom!
Kao što su pred Beogradom, osim Savkina bljeska, klecala koljena hrvatskim komunistima pola stoljeća! Bakarićevska poniznost pred Kalemegdanom! Trumbićeva lakovjernost! Mi ne slavimo kako se slavi, mi najprije osluškujemo što kaže Beograd! Ta anacionalnost, taj nedostatak iskrene emocije, to je dubinski, istinski hrvatski problem: ne mogu ljudi koji su bili istinski politički Jugoslaveni, ljudi koji su prezirali pojam hrvatske države, realno oni nisu u stanju voditi hrvatsku državu! Mogu, ali od nje rade karikaturu! Jer, nakon svih Tadićevih poniženja, Josipović ga zove potkraj mjeseca u Dubrovnik na koncert Beogradske filharmonije! Unatoč svemu!
Više su se puta Tadić i Josipović sastali nego što je broj otkrivenih sudbina nestalih! Više su puta ručali nego je vraćeno ukradenih umjetnina! Jedan metar krvave vukovarske ade nije vraćen! Uza sve to, na ove svete dane Pupovac podsjeća “da u hrvatskom sjećanju nema mjesta za stradale Srbe” i on je po svoj prilici u pravu. Hrvatska sjećanja puna su rana od srpske agresije, puna su suza za tisuće ubijenih, zgroženosti zato što su ih najčešće klali prvi susjedi, puna su slika djece što se tresu dok granate ruše sve oko sebe, puna su srpskih “mitinga istine” uoči rata, podrške hrvatskih Srba Miloševiću.
Hrvatska sjećanja pamte Srbe u Hrvatskoj kao okidač ovog rata: da se nisu postavili da ultimativno ne smije biti hrvatske države, rata ne bi bilo. Hrvatska politička sjećanja su mučna: hrvatski su Srbi, osim časnih iznimaka poput Srećka Bijelića, uglavnom stali protiv Hrvatske čak i mitske ‘71. i dali alibi progonu koji je slijedio.
U torbi povijesnih hrvatskih sjećanja teško je naći detalja da su hrvatski Srbi podržali hrvatske težnje za samostalnošću.
S obzirom na jezivu agresiju, za hrvatsku sućut nedostaje katarze na drugoj strani. NDH je napravila neviđena zvjerstva nad Srbima, ali Hrvati se i danas toga istinski srame, osudili su to zlo eksplicitno, u svakoj prigodi to ističu i danas.
A Srbi i njihov fašizam? Bez katarze, bez priznanja krivnje, bez ispružene ruke koja moli oprost teško će se u hrvatskoj svijesti naći prostora za tuđe rane.
Drsko je tražiti poštovanje za srpske žrtve dok se, poput Pupovca, ne dolazi u Knin pokloniti hrvatskim žrtvama.
Dok Stanimirović odbija ući u mimohod u Vukovaru! Dok se Srbi ne odnose prema svom fašizmu kao Hrvati prema NDH, licemjerno smješkanje bit će vrhunac dobrih odnosa!
Izabrali ste druga josipovića i sad ga trpite,a valjda ćemo svi drugi put pametnije kao što kaže pjesma....