Mogu Šeks i cijela njegova kompanija jednodnevnih penzionera pričati što hoće, no njihovo je umirovljenje slučaj odvratne zloporabe i malverzacije. Za to što su učinili Šeks, njegova stranačka kolegica Ana Lovrin, te hadezeovci Stjepan Milinković i Ivanka Roksandić, potom Boro Grubišić (HDSSB), manjinci Deneš Šoja i Furio Radin, kao i samozvani moralist, ideesovac Damir Kajin, sud druge proglašava kriminalcima i šalje ih iza brave.
Tako je svojedobno Zlatko Gledec osuđen na tri mjeseca zatvora, godinu dana uvjetno, jer je kao zamjenik ministra policije na jedan jedini dan zaposlio policajca kako bi mu priskrbio mirovinu.
Sud je rekao da je policajac zaposlen bez natječaja, i da je jednodnevno zapošljavanje s jedinim ciljem stjecanja formalnih uvjeta za mirovnu zloporaba položaja i ovlasti.
No, ono što vrijedi za Marka i Janka, ne vrijedi i za Šeksa. Istina, u njegovu slučaju nema izričito napisane zakonske norme koju bi prekršio zajedno sa svojim sljedbenicima kojima se priključio i Damir Kajin. Ali, ako je donesen zakon da zastupnici idu u mirovinu pod istim uvjetima kao i mi ostali smrtnici, onda taj propis treba poštovati. Čak je 47 zastupnika iz prethodnog saziva Sabora podnijelo zahtjeve za mirovinu preduhitrivši zakon po kojemu bi se njihov mirovinski status izjednačio s našim. Od toga se za njih 39 (među njima su Đurđa Adlešič, Željka Antunović, Ivan Jarnjak, Luka Bebić, Božo Biškupić...), može reći da su odlučili iskoristiti pravo prije nego što im je ukinuto. Za preostalih osam, tj. za Šeksa i kompaniju, to ne vrijedi. Za razliku od, primjerice Jarnjaka, koji zaista ide u mirovinu, Šeksu umirovljenje nije ni na kraj pameti. Jednodnevnim aktiviranjem mirovine on je samo izigrao sustav.
Drugim riječima, Šeks, Lovrin, Kajin, Radin i ekipa učinili su nešto što se zove prevara i čin je zloporabe. Usto su pokazali da ne poštuju pravni poredak koji su sami, kao saborski zastupnici, stvarali.
Govoreći neki dan o tome na televiziji, Šeks je, međutim, pokazao da ga za sve to boli đon. Poput klasičnog debelokošca, zauzeo je gard iz kojeg je jasno da mu je potpuno svejedno što svi prstom upiru u njega, i što je predmet javnog prezira. Ako je ikada i imao kakve moralne skrupule i sram, vlastito ga je iskustvo naučilo da su, što se njega tiče, to vrlo prolazne emocije. Zna on da će najviše pet dana biti u svim novinama i u svim vijestima, da će na njegov račun zagraktati sva novinarska pera, da će se nebrojeno puta izgovoriti i ispisati neka ga bude sram, i da će na tome ostati. Kad se svi izredaju, na dnevni red doći će nove teme i za tjedan dana više nitko neće ni spomenuti jednodnevnog umirovljenika Šeksa. A 1500 kuna viša mirovina ostaje! Sve što treba učiniti je poklopiti se ušima i pričekati da prođe. Uvijek je tako. Sjetimo se samo slučaja “identificirati, locirati, uhititi, transferirati”. Kako li je samo gorljivo, potkrepljujući izgovorene slogove prebiranjem po prstima, Šeks obećavao da će njegova vlada uhititi i isporučiti Haagu generala Antu Gotovinu - ideološku ikonu HDZ-a. Jedno su vrijeme Šeksa zbog toga prezirali politički i ideološki sljedbenici, ali su nakon nekog vremena ipak svi sve zaboravili.
Isto je bilo i s Branimirom Glavašem. Kompanjona s kojim je godinama bio prst i nokat, Šeks se odrekao u hipu. Čim je Glavaš postao uteg HDZ-u i prepušten kaznenom postupku, Šeks se maknuo od njega. Isto je bilo i sa Sanaderom. Ima još takvih Šeksovih zaokreta iz kojih je izašao po principu “psi laju, karavane prolaze”. Tako će biti i s mirovinom. Šeksu ipak valja priznati da će, kad jednom zaista ode u mirovinu, iza njega ostati politički trag. S Kajinom je drugačije. On je cijelu svoju političku karijeru izgradio lamentiranjem o socijali. Učinivši što i Šeks, pljunuo si je u usta. A dalje od toga u Kajinovu slučaju nije vrijedno spomena.
Dosta nam je bahatih udbo šekseva, prodanih duša, koji nam svima ruju iza leđa. Hoćemo lustraciju !