Ova turistička sezona ne samo da je prva bez tradicionalnih gastronomskih dobrodošlica Nike Bulića već je još obilježena i križoboljom tog giganta našeg turizma. Trenutačno je nevažno je li njegovo “cik-cak bolovanje” isprekidano godišnjim odmorima posljedica igranja tenisa ili je na naplatu došlo višegodišnje nošenje teškog turističkog tereta, ali činjenica je da su naši gosti, kad im je bilo najpotrebnije, ostali bez dokazanog zaštitnika koji se kao takav proslavio osobito kad ih je zaštitio od pogleda na famoznu stražnjicu koja je trebala reklamirati hrvatske ljepote. Tako su turisti bili prepušteni na milost i nemilost ministru Slavku Liniću koji se zainatio beskrupulozno provoditi porezne zakone čak i na trajektima i otocima gdje se nije libio ni pred dehidriranim i izgladnjelim turistima inzistirati da svi plaćaju porez državi, a ne samo oni koji zbog dobre internetske veze baš moraju. Imajući na umu sve te nedaće kojima su ove godine izloženi turisti, ova nam je sezona fenomenalna. Još je samo nedostajalo da i ministar Rajko Ostojić u sklopu svoje reforme osmisli nešto i za turističke žrtve poreznog nepoštenja, ali srećom takvo što nije se dogodilo. Zdravstveni tretman turista neće se mijenjati. Za (avan)turiste koji se prepuštaju poreznom (ne)poštenju vlasnika jedinih dvaju restorana na otoku ili se u japankama penju na Biokovo ili na zračnim jastucima prepuštaju morskim strujama, zatreba li, i helikopterske intervencije i dalje će biti besplatne. Zbog značenja ljudskih prava zatvorenika pretpostaviti je da se nova organizacija pružanja zdravstvenih usluga neće značajnije odraziti na zdravstveni tretman zatvorenika. Teško je tu očekivati neka zakidanja i zbog perspektive da će sve značajniji pojedinci na društvenoj ljestvici postati korisnici besplatnih zdravstvenih usluga u zatvorskim uvjetima.
Samo za one koji financiraju taj sustav vrijedit će princip “tražite liječničku pomoć baš ako morate, a pružit će vam se najjeftinija moguća, i to ako je baš nužna”. Time će, najavljuju zagovornici Ostojićeve zdravstvene reforme, očito zadivljeni efikasnošću američkog zdravstvenog sustava, biti vraćeno dostojanstvo obiteljskim liječnicima.
Ako su znanje i mogućnosti obiteljskih liječnika dosad bili nedovoljno iskorišteni, umjesto da su specijalistička bolnička znanja i resursi korišteni samo iznimno, pitanje je mogu li se preko noći pred liječnike postaviti sasvim nova očekivanja i odgovornosti koje uvelike ovise o iskustvu i vještinama koje godinama nisu prakticirali. Osim toga, pitanje je ne samo opremljenosti nego i fizičke mogućnosti da u postojećem sustavu preuzmu sve nove poslove, pa i odgovornosti, recimo da odbiju specijalističku pretragu ili preporuku. Ima li pacijent pravo žalbe ili mora trpjeti rizik pogrešne odluke liječnika ako si ne može priuštiti liječenje u izvandržavnom sustavu? Hoće li se za zdravlje, tko može, boriti u sudnici ili će nam to donijeti procvat biznisa u zdravstvu? Je li ustavno uopće održivo stimuliranje nepropisivanja bolovanja kroz nuđenje bonusa liječnicima ili to svojevrsno državno mito otvara mogućnost nuđenja bonusa liječnicima i od strane pacijenata? Je li naš sustav zdravstvene preventive te odnosa prema radnicima i njihovu zdravlju prikladan za takve promjene?
Dakle, kako će se Ostojićeva zdravstvena reforma odraziti na pacijenta Niku Bulića? Hoće li on i dalje zbog križobolje moći koristiti “cik-cak bolovanje” ili će on biti prepušten samovolji svoga liječnika. I konačno, posve ozbiljno, kako će se reforma odraziti na dostojanstvo prosječnih pacijenata? Osobito onih slabije platežne moći prepuštenih najjeftinijim lijekovima i dijagnostičkim metodama, pa i riziku pogrešnih dijagnoza. Kakve će nuspojave njima donijeti ta promjena zdravstvene filozofije iskreirana, apsurda li, u navodno socijaldemokratskoj ordinaciji. Još kad se tome doda i Mrsićevih 67 za mirovinu koje se pod Ostojićevim režimom čine tako nedostižnima, onda je uistinu nedopustivo vladajuću opciju i formalno nazivati socijaldemokratskom.
