Može li HSP s Đapićem na čelu vratiti staru slavu i ponovno biti treća snaga u Hrvatskoj? Ovo pitanje ostaje otvoreno nakon stranačkog sabora na kojem je Đapić dobio gotovo plebiscitarnu potporu 604 izaslanika. No, uz znakovitu napomenu da čak 147 (pozvanih) nije došlo na sabor. Dakle, nakon javnog glasovanja HSP ide dalje s istim predsjednikom. Ništa neočekivano, rekli bi zlobnici, jer je i prije samog Sabora stranke svaka opozicija u startu bila ugušena.
Izlazak M. Rožića i T. Tadića iz stranke pred parlamentarne izbore te izbacivanje P. Kovačevića i D. Kotlara iz stranke, ali i očito pasiviziranje Ruže Tomašić, i te kako su jasan signal običnom članstvu što ih čeka ako budu kritični. I zato su uzaludne poruke najdugovječnijeg predsjednika neke stranke u Hrvatskoj (Đapić je na čelu HSP-a od 1994.godine!) da je 26 glasova protiv njega izraz unutarstranačke demokracije. Doda li se tome najava čistki i ostanak u stranci samo "pravih pravaša" koji su, kako kaže "sol hrvatske politike", postavlja se pitanje tko je taj koji ima vagu za mjerenje pravaštva?
A kako tek šuplje zvuči teza o nezamjenjivosti "vođe", koji je jedini u stanju nasukani pravaški brod (od osam doveden na jednog zastupnika u Saboru) odsukati. Naime, bilo bi logično da je Đapić predao kapetansku vrpcu nekom drugom pravašu koji bi kao remorker odvukao nasukani brod iz plićaka na pučinu. Ovako, ostaje gorak okus u ustima da i u 21. stoljeću ljudi stradaju zbog delikta mišljenja. Đapić je dijelom u pravu kada optužuje Sanadera i Glavaša za HSP-ov neuspjeh na proteklim parlamentarnim izborima.
Točno je da je birački bazen HSP-a bio jedini logični spas za Sanadera, koji je trebao pet zastupničkih mandata više od SDP-a (u Hrvatskoj) i namaknuo ih je bacanjem HSP-a na koljena. Međutim, ne može se optuživati Ružu Tomašić, Kovačevića, Tadića ili Rožića da su zvijezde lažnog sjaja i izdajice. Oni su, zajedno s Đapićem, stvarali jaki HSP, a neke od njih su novinari proglašavali zastupnicima godine u cijelom parlamentu. Neki od njih imali su jak intelektualni background, i te kako potreban HSP-u, a drugi su se hrabro hvatali u koštac s narkomafijom.
Stoga bi se Đapić morao zapitati je li možda izborna strategija HSP-a bila loša ili je upravo odustajanje od izvornog pravaštva koštao HSP potpore većeg broja birača? Ruku na srce, Đapić i HSP bili su dosljedni u slučaju Haaga, ali to birači nisu honorirali. Bili su lojalan partner Glavašu i kad je završio u pritvoru, ali HDSSB i Glavaš to nisu dovoljno honorirali. Logično je pitanje tko je odgovoran za pogrešnu strategiju? A odgovor se sam nameće pa valjda predsjednik stranke ako je sva moć u njegovim rukama!
