Da je doista riječ o dubokom svjetonazorskom sukobu i ni o kakvoj higijeni (premda je sapunanja na sve strane), potvrdili su netom završeni božićni blagdani, koji su za svagda ostali obilježeni polemikom o uvođenju spolnog odgoja u škole i koji ne bi trebali biti samo prekretnicom u odnosima Crkve i države u ovoj zemlji nego i budućeg crkvenog poslanja. Jer ako se Crkva zbog četvrtog modula zdravstvenog odgoja tako otvoreno suprotstavila aktualnim vlastima, onda je za očekivati da će se zbog onih krupnijih i esencijalnijih pitanja još žešće promaknuti u glas naroda. Ne treba, dakako, nabrajati da su to prije svega goruća egzistencijalna pitanja nacije, siromaštva u koje nas guraju, gubitka posla, odnosno svega što bi nas trebalo cijeli civilizacijski krug vratiti unatrag i toliko unazaditi da ćemo uskoro, mi i naša djeca, biti sluge sluginih sluga u svijetu koji napreduje i ide dalje. Zahvaljujući, dakako, beskrajnoj bahatosti elita na vlasti, kojima su na prvome mjestu isključivo njihovi interesi.
Duboki ideološki i svjetonazorski sukob koji je na djelu otkriva ne samo podjelu na vjerujuću i nevjerujuću Hrvatsku, liberalnu i konzervativnu, desnu i lijevu, nego i podjelu na dva paralelna svijeta koji jedan drugoga niti čuju, niti vide, niti razumiju. Jedan je elitistički, paradni i pripada mu sva moć i vlast, a drugi je na margini i rubu gladi i siromaštva, posve obespravljen i pauperiziran, na čija se pleća svalio sav teret navodnih društvenih reformi. I crkveni vrh s velikom većinom crkvenih službenika, da se razumijemo, pripada onome prvome kastinskom staležu, koji je u 20 godina hrvatske demokracije pokupio sve društvene privilegije, očastivši se i omastivši gdje god je stigao, tako da se kod mnogih osaljeno im srce s vremenom pretvorilo u pravu evanđeosku okaminu. Do jučer! Upravo tako, do jučer. Odnosno, do naizgled marginalne priče o nekom spolnom odgoju, koji kao da je naše crkvene lidere trgnuo iz letargičnog sna i kada su se na alarm (koji su, budimo pošteni, uključile vjerske udruge iz baze) probudili, kao da su uvidjeli i spoznali da sve ide k lijepome vragu. Jer će se na mala vrata, u odgojni sustav i u male moždane vijuge, uvesti neki novi sustavi, koji nisu u skladu s crkvenim i univerzalnim učenjem o vrijednostima braka i obitelji između muškarca i žene te na taj način uništiti osnovnu ćeliju na kojoj jedno društvo počiva. Taj val, koji je zahvatio Crkvu duboko iznutra, na površinu izbacio je kardinala Josipa Bozanića, koji je u tome trenutku probuđenja imao dovoljno evanđeoske mudrosti i hrabrosti ne samo da jasno artikulira i prezentira kršćanske stavove, nego i stane na lidersko mjesto Crkve u Hrvata, koje su prije njega baštinili heroji poput Stepinca i Kuharića.
Takvoga Bozanića, koji se preko noći odrekao svoje mlakosti, bljutavosti i birokratske neprepoznatljivosti, ova bi se vlast doista trebala prepasti. Ili ga barem respektirati i ne omalovažavati, jer u katedrali, koju su i na Božić reda radi pohodili, Bozanić stoji na istome mjestu kao i dvojica njegovih spomenutih prethodnika, koji su prepoznali i znak vremena i bilo naroda i ulogu pastira u vremenu u kojemu su živjeli. I bili svjetionik Crkvi u borbi sa svjetonazorom koji joj je nijekao pravo glasa i postojanja. Pobijedivši, dakako, na kraju. Što baštinicima gubitnika još ni danas očito dovoljno jasno.
Crkva je i previse privilegirana. Ona je u raskoraku onoga sto propovjeda od onoga kako zivi. A to znaci da je Crkva ne uvjerljiva. Vlada g. Milanovica je nazalost nesposobna.