Dok nisu pohapšeni glavni šefovi HFP-a, mnogi nisu ni znali da ta
bezazlena skraćenica punim imenom jest: Hrvatski fond za privatizaciju.
Ako se “poziv na kavu” nekima od te doskora “uvažene gospode” plaćao
50.000 eura, te kolike su se svote eura vrtjele, onda se HFP mogao
zvati i HFMK, tj. Hrvatski fond za mito i korupciju.
Nastao na ehu slogana “Imamo Hrvatsku”, a potom dobro uklopljen u strku
“ugrabi što više”, nazvanu “privatizacija društvenog vlasništva”, Fond
bi poslije hapšenja svojih šefova mogao postati egzemplarom hrvatske
korupcije i razlogom predizbornih svađa vlasti i opozicije.
Netko tko je nekoć čitao knjigu Zvonimira Kulundžića o mitu i korupciji
Kraljevine Jugoslavije, a potom dočekao stvaranje Hrvatske, vjerovao je
da je hrvatsko društvo imuno na smicalice, potkupljivanja i prijevare
kakve su se događale u nekadašnjoj Jugoslaviji, a o kojima je pisao
Kulundžić. Sve te neshvatljive i neviđene makinacije, korupcionaške
afere i jugo-lopovluke pripisivalo se mentalitetu čaršije i balkanske
hajdučije. Bili smo uvjereni da se taj doživljaj jugo-brloga - gdje se
ministra koji se za vlasti “nije našao”, ismijavalo i držalo budalom -
ne može u Hrvatskoj ponoviti. Pogotovo u “našoj Hrvatskoj”!
Bilo je to idealističko uvjerenje da Hrvatska neće biti samo
neuspredivo hrvatskija, nego je bila prije, nego da će biti i
uzoritija, tj. slobodna, pravedna i poštena. Taj je ideal ubrzo pomela
realnost. Nekoć i danas, kada se želimo tješiti, taj uzmak ideala pred
realnošću skloni smio pripisati ratu, nepostojanju tradicije
“protestanstke etike” i ratnoj etici i ekonomiji.
Rat i poraće oslobodili su najniže hrvatske zgrtačke strasti, za koje
se držalo da su samo svojstvene balkanskom istoku. Očito su te strasti
postojale i u ovdašnjim mentalitetima, samo što nisu imale priliku da
se ostvare i dadu si oduška. Kao što bi u nekadašnjoj
karađorđevićevskoj Jugoslaviji “čovek-čigra”, koji je jedva znao
našvrljati vlastito ime, doslovce preko noći, zahvaljujući “svojim
ljudima”, postao vlasnikom gradskih palača, slično se dogodilo i kod
nas. Dojučerašnji zgubidani, luftiguzi i dangube, koji do rata nisu
priskrbili ništa, odjednom su postali majstori pretvorbe.
U zemlji gdje je bilo proglašeno da ”novac nije vlasništvo” sjajno su
se uklopili i počeli bez novca “kupovati” tvornice. Radnike bi
otpustili, tvornicu prodali, a novac zadržali. U tome modelu
privatizacije bilo je i sofisticiranijih Čaruga privatizacije, koji su
zahvaljujući političkim vezama i poznanstvima stostruko oplodili
uloženu mizeriju i postali “ugledni biznismeni”. Takvom modelu HFP nije
bio nevažna institucija. Sve što se u Hrvatskoj prodavalo, pretvaralo
iz javnoproskribiranoga i omraženoga društvenog vlasništva u privatno,
imalo je žigove HFP-a.
Stvaranje Hrvatske oslobodilo je etos hajdučke jagme. U najgrubljim
oblicima kao da se težilo idealu: opljačkaj Hrvatsku, da bi je više
volio. Takvi vole Hrvatsku kao što lovci vole prirodu, tj. kao lovinu.
Mnoge su Hrvatine, kojima su prsa postala modra od busanja u “hrvatsko
srce”, umislili da na Hrtvatsku imaju ne samo lovačko, nego i “prirodno
pravo”.
Počelo je s privatizacijom, a nastavilo se rasporodajom banaka, lažnim
ratnim invalidninama, saborskim mirovinama, prodajom jadranske obale...
U općoj rasprodaji Hrvatske o HFP-u se godinama šutjelo, premda on,
upravo zbog uloge u toj raspropdaji, sigurno nije bio hrvatski, fond -
tko zna; ali je sasvim sigurno služio “za privatizaciju”. Sada smo pak
najednom saznali da je netko preko HFP-a dobivao 50.000 eura za kavu, a
netko za kavu dobio tvornicu!?
BIJEDA POLITIKE
