Što biste rekli da vam se dogodi neka od sljedećih situacija? Dođete k
liječniku jer već neko vrijeme osjećate bolove u trbuhu, a on vam kao
terapiju prepiše da najmanje tri puta na dan morate uzeti nogometnu
loptu i tehnicirati njome po minimalno 50 udaraca u komadu.
Ili, boli vas kralježnica, rendgenska snimka pokaže da su neki
kralješci počeli okoštavati, a liječnik vam preporuči da barem sat
vremena dnevno branite jedanaesterce sa što većim mogućim brojem
ekshibicija. Posjetite pshijatra jer vas hvata depresija na samu
pomisao od nadolazećih tmurnih i kišovitih dana, od muke da je s plaćom
sve teže preživjeti ili imate smrtni slučaj u obitelji, a on vam
predloži da barem jednom u desetak dana organizirate s frendovima
orgije s Playboyevim zečicama ili zalumpate u najbližem narodnjačkom
klubu do 5 ujutro.
Ako bi vas ti prizori ostavili bez riječi, bolje vam je da se odmah
počnete prilagođavati životu u Hrvatskoj po predsjedniku Hrvatskog
nogometnog saveza Vlatku Markoviću i njemu sličnima koji će dati sve
intelektualne napore od sebe i milijardu eura od svih nas za to da
Hrvatska dobije organizaciju Europskog nogometnog prvenstva!
Nakon nedavnog fijaska reprezentacije Cice Kranjčara u Njemačkoj
mislili smo da ćemo neko vrijeme biti pošteđeni nogometa kao društvenog
prioriteta broj 1, ali on nam se već vraća kao možda najveća prijetnja
našoj ekonomiji još od kriminalnih HDZ-ovih privatizacija u
devedesetima. Prošle 'nedjelje u 2’ doista nije bilo lako boraviti pred
TV ekranima, slušati arogantnog Markovića i pokušavati shvatiti po
kojim kriterijima neki utjecajni ljudi u ovoj zemlji rangiraju državne
prioritete.
Trebalo bi uložiti, ako sam dobro zapamtio, 360 milijuna eura samo u to
da Zagreb, Split, Osijek, Rijeka, što ja znam koja sve mjesta ne, Dugo
Selo, Generalski Stol, Trilj, imaju iste stadione kao Frankfurt,
London, Pariz ili Milano. “Što bi Osijek nakon svjetskog prvenstva sa
stadionom koji prima 30-40 tisuća ljudi”, pitao je logično Stanković,
“zar nam ne bi bilo bolje ulagati toliki novac u bolnice?” Marković na
to veli, kad bi nam sportska kultura bila veća (a izgradnja stadiona u
Gospiću veličine Parka prinčeva valjda je po njemu prvi korak prema
tome), onda bismo morali i manje ići po bolnicama!?
Kako nam samo tako nešto prije nije palo na pamet? Kako neki ministar
zdravstva – a bilo ih je dovoljno nadrealnih – nije već pozvao
Markovića za svoga pomoćnika? I zašto se sada diviti Miroslavu Radmanu
što je otkrio “lijek za besmrtnost” kad je Marković to mogao riješiti
već odavno samo da ga je netko slušao? U načelu princip je jednostavan:
što je više stadiona po glavi stanovnika, to je životni vijek dulji, a
kvaliteta života veća. Što vam je unutrašnjost glave više ispunjena
onime čime i nogometna lopta, to ćete u to prije povjerovati.
Uostalom, već smo pokazali da nam izgradnja bolnica baš i ne ide od
ruke. Ima dvadeset i kusur godina od glasovitog referenduma kojim su se
svi zaposleni odricali dijela plaće da se izgradi nova bolnica u Novom
Zagrebu i što smo dobili? Gole zidove i konstrukcije koje danas služe
domaćim i svjetskim filmašima kao savršena kulisa za
(post)apokaliptične filmove i TV serije. Gradnja nam stadiona očito ide
(tek, kao u slučaju Dinamova, uvijek nedostaje neka tričava stotina
milijuna eura) pa bi možda trebalo razmisliti o tome da se bolnice,
škole i vrtići ubuduće smještaju isključivo pod stadionske tribine.
Sigurno je da organiziranje tako velikih manifestacija nosi i određenu
financijsku dobit, ali dok Marković ili drugi zagovornici ideje da
organiziramo EP iznose ovako idiotske argumente u njezinu korist,
umjesto da pokažu egzaktnu računicu, dotle imamo pravo vjerovati da
bismo svi zajedno trebali biti žrtve bolesno ambicioznih i frustriranih
moćnika kojima nije dovoljno to što uživaju sve moguće ovozemaljske
blagodati i povlastice, nego još pate od toga da svjetsku nogometnu
kremu pokušaju impresionirati u vlastitom dvorištu. Naravno, na tuđi
račun! I naravno da bi bila tuđa krivnja ako bi se zemlja nakon cijelog
eksperimenta našla u financijskom minusu, a velebni bi stadioni zjapili
prazni.
Ne znam kada je točno Ćiro Blažević prestao nositi one svoje šalove,
ali pretpostavljam da bi to moglo biti odonda kada mu rezultati nisu
više bili onoliko impresivni. Valjda je tada shvatio da se od šala vrlo
lako može napraviti omča oko vrata. Šalovi, koliko je meni poznato,
nikada nisu bili dio imidža Vlatka Markovića, ali nama bi ih zbog
vlastitoga častohleplja podijelio bez ikakvih problema. Šalovi bi se
nudili u dva dizajna; jedni bi imali tradicionalne navijačke
crveno-bijele kockice, to bi bilo za mase, a oni profinjenijeg ukusa
imali bi na ponudi elegantne jednobojne, tek s diskretnim znakom
HNS-a... Ipak, hvala ne! Ako već nismo živjeli kao Grace Kelly, ne
želimo ni skončati kao ona!
TA DIVNA STVORENJA
