Nakon što je u utorak objavljena vijest da moćna i stroga Američka uprava za hranu i lijekove (FDA) tvrdi kako su njihova skupa i dugogodišnja istraživanja potvrdila da su meso i mlijeko koloniranih životinja sigurni za ljudsku prehranu, moj telefon u New Yorku nije prestao zvoniti.
Nazivali su me prijatelji, uglavnom vegeterijanci, koji su smijući se govorili da su me na vrijeme upozoravali da zaboravim na hrvatske gastronomske sklonosti koje sam donijela sa sobom seleći se prije deset godina na Manhattan. Uz obožavanje riba i školjaka na mom je popisu “omiljenih jela” bilo i puno mesnih delicija. Zadirkivali su me da samo doseljenici iz južnoeuropskih zemalja jedu janjce nabijene na kolac, čvarke, krvavice, kiseli kupus ili vinovu lozu punjenu mesom te zasoljenu sušeni svinjetinu.
Konzumiranje takve hrane za njih je neprimjereno stilu života u 21. stoljeću, nije zdravo, pa dakle ni moderno. Dobro, neću sada o detaljima kako ljeti kad me posjete u Hrvatskoj ne odbijaju meso s roštilja, teletinu ispod peke ili drniški pršut. Takvu pomamu pravdaju čistim zrakom i prijateljskim okruženjem u kojem nije pristojno odbiti domaćina. A nije tada nepristojno kao na Manhattanu jesti rukama i oblizivati se nakon škampa na buzaru, koje u New Yorku ne naručuju jer tvrde da imaju puno kolesterola.
Znajući koliko smo često razgovarali o mogućnosti da se na našim američkim tanjurima pojavi klonirana šnicla i da je to bilo jedino u čemu su me mogli nadglasati u teorijama da meso treba prestati konzumirati, sada su konačno došli na svoje i uvjeravaju me da ću 2008. godinu zapamtiti kao onu u kojoj sam poput njih i ja po restoranima na Manhattanu počela naručivati razne salate, sto vrsta špinata koje ni Popaj ne bi jeo jer su bez ukusa i mirisa ako ne dodam korčulansko ulje, te klice, bobice, gljive i posebno odabranu ribu. Iz uzgajališta na Mediteranu, ako već ne može iz zadarskih Kali ili Biograda na moru.
U što se to pretvara Amerika? Pa da li pored toliko polja po Teksasu i Kaliforniji gdje goveda i ovce mirno mogu pasti bez stresa od buke s autocesta, što navodno smanjuje kvalitetu šnicli, moraju klonirati telad, svinje, kokoši da bi nahranili narod? Tako razmišljaju laici, običan narod, a stručnjaci tvrde da je to iskorak u gastronomiji, jer, zamislite, u restoran će stizati krmenadle istih veličina, boje i okusa, kao na tvorničkoj traci napravljeni. Koja je to praktičnost za proizvođače vrtnih roštilja! Jer, mogu planirati veličine t-bone stajkova, uvijek iste, klonirane samo za takvu upotrebu.
Zastrašujuće, zar ne? No, nije tu kraj. Pitanje je dana kad ćemo moći kupiti vlastiti klon, jednu kloniranu Jadranku da obavlja one najgore poslove poput glačanja rublja i brisanja prašine… za onu pravu Jadranku. Stručnjaci UN-a upozoravaju da svijet treba zabraniti kloniranje ljudi, a s druge strane pozivaju sve vlade da pripreme zakonske mjere za zaštitu klonova od “potencijalnog zlostavljanja, predrasuda i diskriminacije”.
Dakle, svoj vlastiti klon morat ćemo poštovati više nego što nas poštuju. Ima i on ljudska prava! Ali ne znam jeste li znali da su pregovori o međunarodnoj zabrani kloniranja ljudi propali 2005 godine. Neka čudna djeca po Americi već imaju tri godine i piju mlijeko kloniranih krava. Samo da ne izgledaju kao George Bush!
