Friedrich Hayek, poznati austrijski ekonomist, u veljači 1929. godine
najavio je da će ubrzo početi velik slom austrijskoga i svjetskoga
gospodarstva. S tim se predviđanjima složio i bankar Ludwig von Mises,
ali nitko ga nije slušao pa je podnio ostavku u austrijskoj
Kreditanstalt banci navodeći kako ne želi „da se njegovo ime
na bilo koji način poveže s krizom koja dolazi“.
Obojica su kritizirali neodržive visoke stope rasta i prekomjerno
trošenje, potaknuto velikim kreditima, odnosno zaduženjima.
Na žalost, njihove su vizije bile točne. U listopadu 1929. godine
dogodio se poznati crni utorak kad je na Newyorškoj burzi
pala vrijednost dionica 12,8 posto, čime je počela velika depresija i
trajala je pune četiri godine.
Trenutačna američka financijska kriza koja još nije dotakla
dno i nitko nije siguran kojim će smjerom krenuti, također ima korijene
u prekomjernu trošenju i velikim zaduženjima. Još
od 1995. godine građane se poticalo da uzimaju kredite i ostvare
američki san kupujući vlastitu kuću ili stan. Krediti su nuđeni bez
depozita i s niskim početnim kamatama. Brokeri i investicijske banke
kredite su pretvarali u vrijednosnice za trgovanje na burzi. Vrijednost
je dionica rasla i svi su ostvarivali visoke profite.
Bilo je analitičara koji su kao i njihove kolege u Austriji u
prošlom stoljeću upozoravali da blagostanje ne može trajati
unedogled i da će biti problema kad građanima istekne
petogodišnji moratorij na niske početne otplatne rate, pa su
predlagali oštrije uvjete hipotekarnih kredita. Wall Street
se oglušio, nije htio ni čuti te kritike hvaleći se da su
ulažući na sigurnije vrijednosnice smanjili rizik. Ostvarivali su
visoke stope rasta često i izmišljenim,
uljepšanim izvješćima, pohlepno grabeći za sebe
visoke plaće i bonuse.
Vrlo vješti i inteligentni brokeri zaboravili su na temeljno
pravilo ulaganja, a to je da nema investicija bez rizika i kad se
prijeđu određene granice poslovanja u želji za većim profitom, prije
ili poslije bit ćeš teško oštećen.
Političari u Washingtonu nisu slušali zahtjeve za
oštrijim reguliranjem hipotekarnih kredita jer im je bilo
važnije da glasači žive u uvjerenju o američkom blagostanju. Zbog toga
se sada, na žalost, plaća vrlo visoka cijena. Pola Wall Streeta
bankrotiralo je, komercijane banke, hipotekarne agencije i
osiguravajuće kuće imaju poteškoće osigurati likvidnost i
održati se na životu.
Brojni građani nisu ostali samo bez kuće nego i bez
ušteđevine, mirovinskog fonda ili zaliha za studij djece u
koje su ulagali godinama. Psihoza straha i nesigurnosti uvukla se u
građane. Bush je dolaskom u Bijelu kuću 2000. godine od Clintona
naslijedio velik suficit državnog proračuna. Republikanci su
kontrolirali Kongres pa su uz predsjednikovu potporu započeli bahato
trošiti na sve i svašta, a pokrenut je i skup rat
u Iraku, pa je deficit državne blagajne veći od 400 milijardi dolara.
Američka financijska nadmoć koja je prije sedam godina djelovala
neslomljivom, sada je na koljenima. Cijene kuća padaju,
nezaposlenost raste i kriza je toliko duboka da nema brzog oporavka.
Financijske intervencije središnje banke i preuzimanje
posrnulih banaka mnogi tumače predizbornom kamapanjom i željom da se
pomogne republikancu Johnu McCainu. Koliko se još banaka
može spašavati novcem poreznih obveznika?
U siječnju dolazi nova administracija. Jedan od prvih zadataka Obami
ili McCainu bit će regulacija poslovanja na Wall Streetu kako bi se
odredila razlika između potrebnog prihvaćanja rizika koji potiče
inovativnost i neodgovorna kockanja tuđim novcem.
POGLED S MANHATTANA
