Ako je nekada vrijedilo – „stojim na kantunu, glava u balunu“, onda
danas vrijedi pogotovo. Hrvatska se gotovo pretvorila u crveno-bijelu
šahovnicu, u optimistično očekivanje još jednog ne samo sportskog nego
i nacionalnog uspjeha i slavlja.
Da su posrijedi velika očekivanja, na svoj način možda svjedoči i to
što su bečku utakmicu s Austrijom došli gledati i predsjednik Mesić i
premijer Sanader. Zajedno sa svojim i s tuđim političkim navijačima
došli su navijati za Hrvatsku. Tako se politički različita Hrvatska
malom historijskom ironijom navijački ujedinila u Beču, na austrijskim
tribinama.
Hrvatska se u posljednjih desetak godina mentalno i mentalitetom dosta
promijenila. Još prije desetak godina dio se naše političke i
intelektualne elite podsmjehivao predsjedniku Tuđmanu kad bi ga kamere
uhvatile na nogometnoj utakmici. Danas se više nitko posprdno ne
smješka kad na utakmici spazi predsjednika i premijera.
Da se Hrvatska kulturološki promijenila, možda se vidi i po svojevrsnoj
promjeni glazbenog idioma koji prati izabrane nogometaše. Nakon
sportske bajke, nakon što je nogometni Šegrt Hlapić u Francuskoj, na
Parku prinčeva, postao princem, svojevrsnom je reprezentativnom himnom
postala “Djevojka sa sela”. Istodobno je Severina slovila kao
općeprihvaćena službeno nepriznata maskota reprezentacije. Nakon što je
Bilić nakon derneka u “Ludnici” izružio Srnu, Olića i Balabana, počelo
se mijenjati i kulturno okruženje reprezentacije.
Da je Bilić samo promijenio muzičke navike nekih svojih igrača, već bi
i to bilo nešto. Nakon njegovoga “Vatrenog ludila” više se vjerojatno
ne može dogoditi da na mogućem reprezentativnom dočeku pjeva Severina,
da igrački zbor u deliriju za njom ponavlja: “gas, gas”.
Bude li se nakon Austrije slavilo, malo je vjerojatno da će se oriti
“muzika za kamiondžije”, da će se noriti uz Severinu. Sigurno će to
biti emocionalna ludnica, ali teško će to slavlje biti u nekoj
“ludnici”. Pa bila ona i od crveno-bijelih kockica. U deset godina puno
se toga promijenilo. Bilića, Bobana, Štimca, Šukera, Prosinečkog i
druge “sinove” tada je vodio veliki nogometni mag, još veći meštar
spektakla i domoljubne euforije “tata Ćiro”.
On se osjećao kao igrački “tata”, ali se istodobno, kao što bi on
rekao, ćutio i “sinom”. Na podbadanja da dopušta predsjedniku Tuđmanu
da mu “sugerira sastav”, Ćiro bi lakonski odmahnuo rukom, obično kazao
da je sretan što imamo državu te obvezno dometnuo da “državni poglavar”
(kako je tepao pokojnom predsjedniku), ako zna voditi državu, zna i
njezinu reprezentaciju!
Nenadmašni je Ćiro bio iz jednog, a njegov je “sin” Bilić iz drugog
vremena. U tom su se drugom vremenu i političari nešto promijenili.
Nekadašnju su nacionalnu romantiku zamijenili “politički realizam” i
“politička korektnost”. Uime tih postulata političari se klone mogućeg
prigovora da se petljaju u ovo i ono, ali i dalje uvijek o svemu “imaju
svoje mišljenje”. A novinari ih za nj i dalje, i iznova, pitaju!
Tako je bilo i nakon utakmice s Austrijom, kada su predsjednik Mesić i
premijer Sanader pozvani da nam kažu što misle o odigranoj utakmici!
Začudna je ta novinarska fascinacija političarima, potreba da ih pitaju
o svemu. I jednako začudna potreba političara da o svemu govore: od
fiskalne politike do nogometne taktike!
U Hrvatskoj postoje valjda samo dvije stvari o kojima svi misle da
znaju sve. To su nogomet i politika. Utoliko je legitimno i da
političari govore o nogometu. Ako je iritantno, lako je okrenuti
program. U posljednjih deset godina Slaven Bilić uspio je složiti novu
reprezentaciju i promijeniti njezin glazbeni idiom, no medijski se
tretman političara pak kulturološki i nije bitno promijenio. Jer, da
jest, ne bi nam se nudilo da slušamo što misle i o nogometu.
BIJEDA POLITIKE
