S godinama jedno nas pitanje jedva mimoiđe: Koliko smo stvarno slobodni? Koliko smo slobodni u sebi? Koliko smo slobodni od drugih? Koliko smo slobodni u odnosu na etablirane stavove, mišljenja, postavke, elaborate...
Koliko smo, konačno, slobodni od društvenih prilika i okolnosti da cijena naše slobode ne bude prevelika ili čak preokrutna? Posljednjih se tjedana piscu ovih redaka u rukama našlo više djela našega znamenitog, ali ipak nedovoljno vrednovanog, zemljaka s kraja 16. i početka 17. stoljeća - Marka Antuna de Dominisa. Taj umni čovjek podrijetlom s Raba, osim što je bio senjski biskup i splitski nadbiskup, bio je i znanstvenik svjetskoga glasa, o čemu posljednjih godina, zahvaljujući ponajviše entuzijastima, doznajemo iz njegovih objavljenih djela.
No, ovom napisu nije povod njegov znanstveni profil, pa čak ni činjenica da je takva veličina dospjela na margine povijesti, već sudbina koja ga je snašla. Zbog svojih stavova, koji su za ono vrijeme bili prenapredni i različiti od općeprihvaćenih, morao je napustiti stolicu splitskih nadbiskupa. Boravio je u raznim metropolama Europe, ali ga je zapravo glave došlo njegovo slobodno umovanje. Zbog poimanja papinstva, crkvenosti i crkvenog jedinstva, biskupskoga kolegijaliteta i još niza drugih stavova kojima je kao uman i zauzet čovjek želio pridonijeti Crkvi, društvu, znanosti i čovjeku uopće, na koncu je bio prognan iz svih krugova.
Prognan iz domovine, prognan iz Italije i Engleske - zbog svojih stavova, koji su dobrim dijelom kasnije prevagnuli u njegovu korist pa su u crkvenome nauku čak bili i posve prihvaćeni - bio je zatvoren u Anđeoskoj tvrđavi. Izdan, napušten i slomljen, iznenada je u njoj i umro, a kao krivovjerniku tijelo mu je, zajedno s djelima, naknadno spaljeno. Iako vodeći crkveni krugovi danas sramežljivo pristupaju kakvoj takvoj vrsti njegove tihe, ali na žalost još ne i stvarne, rehabilitacije, taj je umni čovjek vjerojatno prepušten onoj istoj napuštenosti u kojoj je i umro.
Što je to što, čak i u religioznome svijetu, navodi vlasti i odgovorne da onoga tko drukčije misli preslušavaju ili čak sude? Nisu li nam se ideologije previše uvukle pod kožu i ne vrebaju li nas iz svih poredaka i sustava pa i iz religijskih? One određuju, prosuđuju, pišu pravorijeke ili čak pogubljuju. Koliko smo stvarno slobodni od svega toga? Nije li i Isus umro uime slobode od religiozne ideologije? Dovoljno je čuti samo današnje evanđelje u kojemu govori kako "ima posljednjih koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji"? Nekako sam siguran gdje je de Dominis u tome poretku. Sve ako i nije rehabilitiran.
