Doba je ljetnje stanke u (ne)radu Haaškog suda, ćelije su uglavnom prazne, jer su i optuženici na “dopustu”. Skoro svi. Ne i Gotovina. No, karizmatski hrvatski general nije usamljen. Osim pojačanih dolazaka obitelji, rodbine i prijatelja, vrijeme je i za “audijencije” drugog tipa. One političke.
U Hrvatskoj se nesmiljeno približavaju važni izbori. Vjerojatno i najneizvjesniji do sada. Možda će odlučiti sitnice, par tisuća glasova na ovu ili onu stranu. Par zastupnika, plus-minus. Stoga dvoje najjačih - HDZ i SDP - traže prevagu. Tuku se već izbornim temama, ali javnosti sve to nekako miriše na isto. No, ostao je - Gotovina! Još preostali “kapitalac” iz vremena Domovinskog rata, a prema kojemu hrvatska javnost još uvijek osjeća većinski - naklonost i privrženost, onakvu kakvu narod osjeća prema povijesnim martirima, žrtvovanima.
Subjekt ili objekt politike Gotovina je postao u vrijeme smjene vlasti, početkom 2000. Koalicijska je vlada smijenila HDZ, Mesić umrlog Tuđmana. Generali Domovinskog rata, mlađi i “nacionalniji” dio (premda ih je pola bilo prošlo škole JNA), naglo postaju politički čimbenik. Vrijeme je splitske rive, prosvjeda protiv uhićenja Norca.
Novi premijer Račan na prvom je službenom putu u inozemstvu. General Gotovina, dok sjedi s društvom na terasi zagrebačke “Esplanade”, dobiva čudan telefonski poziv. Izravno ga zove Račan i, doslovce, pita može li se vratiti iz Poljske, te jamči li mu Gotovina da neće doći do državnog udara!? Bio je to poziv na krivu adresu, jer Gotovina nije organizirao Rivu. Ali je shvatio da će biti prodan Haagu. Do njega je, naime, došla poruka Carle del Ponte hrvatskom vodstvu: “Pripremili smo i optužnicu protiv Gotovine, hoće li vam to politički odgovarati?”
Račan je, nakon toga, mnogo puta govorio kako vjeruje da Gotovina nije kriv, a rado je isticao da ga njegova vlast nije izručila Haagu. Gotovina nakon bijega slovi kao glavni razlog što Hrvatska ne biva primljena u EU. Nekima je odgovaralo vjerovati u to. Negdje pred kraj prvog mandata, predsjednik Stjepan Mesić pokreće akciju koja toliko nalikuje aktualnoj s pregovorima sa Zagorcem u Beču. Posreduje i nudi Gotovini predaju, a Del Ponte će, navodno, pristati na njegovu privremenu slobodu do suđenja. Nije uspjelo.
Dolaskom Sanadera na vlast, oko Gotovine se steže obruč i biva uhićen. Sanader je, a potvrdila je to poslije i C. del Ponte, uvijek bio uvjeren u Gotovininu nevinost, no obećava njegovo lociranje i prebacivanje u Haag. Ostvaruje obećanje, a Hrvatska postaje kandidat za EU. Ubrzo potom, Sanader se javno sastaje sa suprugom generala, Dunjom i obećaje “svaku pomoć”. I doista, Vlada pušta Gotovinine branitelje u sve arhive, počinje financirati haaški dio odvjetnika.
Kada postaje jasno da će, nakon godine i pol u pritvoru, Gotovina još godinu dana čekati samo na početak suđenja, premijer bez kalkulacija odmah staje uz najavu zahtjeva obrane za puštanje na privremenu slobodu. Sanader daje i osobna jamstva, ponavlja to i haaškoj tužiteljici, ona, zasada, ostaje protivnik te opcije. No, kaže - neka odluči sud.
Uspije li ta “nemoguća misija”, Gotovina bi, teoretski, osvanuo na privremenoj slobodi nekoliko (važnih) tjedana prije izbora. Htio-ne htio, kao izborni adut. Shvaća to i SDP i u posjet generalu u Haag odlazi sada i SDP-ov “ministar obrane u sjeni” Ante Kotromanović. Kao prijatelj, no priča odmah završava na naslovnicama. Novi šef SDP-a Milanović izjavljuje kako i on drži Gotovinu - nevinim. A Gotovina? Prema haaškim informacijama, “volio bi da nije politički subjekt”. Odnos politika prema Gotovini, međutim, može utjecati na izbore. Stoga politike i ne poštuju Gotovininu želju za političkom anonimnošću.
