Tko je pucao u Pukanića pitanje je za policiju, kome politički konvenira produciranje kaosa - pitanje je koje nije nužno za policiju. Ili - kako bi precizno postavio tezu predsjednik Mesić - je li to ubojstvo poruka na mafijaškoj ili na političkoj razini?
Odmah nakon ubojstva Ivane Hodak munjevito je tražena ostavka premjera, a u pozadini se već tvrdilo da će taj zločin imati teške posljedica za ulazak zemlje u Europsku uniju. Samo nekoliko sati od Pukanićeva ubojstva, izbačena je glavna politička teza da ovakva Hrvatska ne može u Uniju! Je li to onda zbog toga cijeli kaos i produciran? Zbog rušenja vlasti i zaustavljanja ulaska u Uniju?
U Italiji mafija godišnje likvidira na desetke ljudi, no nitko ne zaključuje da je zato treba izbaciti iz Unije, no kad se u Hrvatskoj dogodi zločin na ulici - to nije primarno zločin, to nije primarno mafijaški obračun, nije devijacija i patologija jednog sloja ljudi, ne, to se ubojstvo momentalno koristi da se kaže da zemlja ne može u Uniju!
Nije li to klasična definicija manipuliranja? Hannes Swoboda odmah prijeti da ako se ne uvede red u zemlju - ništa od ulaska u Uniju! Financial Times sugerira da sad Bruxelles mora biti krajnje oprezan kod primanja novih članica sa zapadnog Balkana, da ako to znači da Hrvatska mora čekati, onda će tako morati i biti! Isti krugovi, iste zemlje koje su Gotovinu izjednačile s Karadžićem! Nema prepreke koju Sanader na putu u Uniju nije svladao, sve je prošao i ostao na nogama i može ga se rušiti jedino potpunom destabilizacijom čitave zemlje, nasiljem koje treba dovesti do bijesa koji će biti kanaliziran prema njemu. To se i pokušalo!
Što bi se dobilo? Izgubilo bi se dragocjeno vrijeme, “mrtva trka” koja se vodi s rokovima da dovršimo pregovore iduće godine bi propali. Išlo bi se na formiranje nove Vlade koja bi naravno zakasnila na ovaj vlak za Uniju, pa bi za sedam godina išli u paketu zajedno s Srbijom. Zašto? Zato jer na političkoj sceni Evrope postoje ozbiljni zaštitnici srpskih interesa i promotori “paketa”.
U paketu, znači s nizom zajedničkih institucija i gospodarskih i političkih, u paketu to znači Jugoslavija minus Slovenija plus Kosovo. Bitka za opciju da se regija poveže institucijama, sada se dobiva ili gubi, borba da se nas ugura u isti vlak s Srbijom može se voditi samo sada! Nije li s obzirom na tu veliku diplomatsku bitku logično pitanje kome sve odgovara destabilizacija Hrvatske? Možemo li uopće isključiti mogućnost da oni koji tako ustrajno zaustavljaju naš put u Uniju na neki način nisu pomogli ovoj destabilizaciji Hrvatske?
Dramatičnost je shvatio i Milanović i nakon neviđene neodgovornosti kad je tražio ostavku Sanadera, sad pokazuje primjerenu zrelost uočivši da destabilizacija prijeti osnovama nacionalne sigurnosti. Zrelost sad pokazuje i Mesić koji nakon ubojstva Pukanića bez bilo kakvih ograda kreće u tijesnu suradnju sa Sanaderom, shvativši da je na kocki sudbina zemlje i da za sitne političke trikove nema mjesta.
Glede političkih manipulacija valja ukazati i na mantru o tome da se sad raspao sigurnosni sustav ili kako bi Milanović rekao, da već pet godina Sanaderova vlast destruira sustav krivim potezima. Teza da 17 godina ne funkcionira sustav je niska: Hrvatska je bila u ratu faktički do 1998! Nakon Oluje, počinje ozbiljniji ustroj sigurnosnog sustava, pokreće se Obavještajna akademija kako bi rashodovane stare kadrove zamijenili mlađima koji ne “emajliraju” poštu.
No, na scenu stiže Račanova vlast. Koja ukida Obavještajnu akademiju i time vraća stare kadrove! Koja iz policije tjera pet tisuća policajaca! Koja je na ulicu bacila stotine obavještajaca! Ali, kad se govori o uplitanju politike u sustav, nikad se ne koriste ti fakti! Iako je sustav faktički urušen baš tada, sve kasnije je bio tek folklor.
