Dok politika šuti “zasluženo” se odmarajući, dvije po definiciji nepolitičke institucije preuzele su posljednjih dana na sebe težak posao otvaranja očiju hrvatskim građanima. Između Trga burze i Kaptola vodi se žestoka bitka za njihov spas.
Na nekadašnjem Trgu burze – koji je sada službeno Trg hrvatskih velikana – sjedi Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke. Čovjek koji je uspio jednu, iskreno rečeno, većini građana posve nejasnu instituciju i nejasnu funkciju pretvoriti u čuvara opstanka prosječnog građanina prezaduženog kreditima.
U žestokoj borbi za očuvanje tečaja kune Rohatinski je uspio uvjeriti građane da je to i njihov osobni cilj, da je guvernerov rat i njihov rat. Iako se mnogi ne snalaze najbolje u rastu i padu BDP-a, deviznim rezervama i nijansama financijske i monetarne politike, ipak naćule uši kada Rohatinski ima nešto reći. Uvjerio je većinu da je u općoj krizi – koja će se s jeseni novim smanjenjima plaća, novim otkazima i novim poskupljenjima samo produbiti – upravo stabilna kuna ta tanka nit koja ih dijeli od potpune propasti.
Ne zanima ih je li Rohatinski bio komunist ili nije, je li vjernik ili nevjernik, što kaže na okupljanje u Srbu, a što na dernek u Čavoglavama, gdje ljetuje i kolika mu je plaća. Navikli su jedino da ono što dolazi od njega bude precizno i dozirano. Pa makar u dvije rečenice.
Ako Roha u prvoj kaže da je porez na banke loše rješenje, koliko god Šuker i Europska unija tvrdili da je to potrebno, a u drugoj da bi tim potezom narasle kamate i da bi građani platili još jednu Šukerovu varijaciju na temu panično punjenje proračuna, svima je sve jasno. Rohatinski čak i ne odaje dojam da mu je osobito važno da ga poslušaju, ali ne treba se zavaravati. I te kako je svjestan svog utjecaja na građane. Da baš želi, mogao bi ih s nekoliko pomno izabranih rečenica izvesti i na ulice.
I dok on daje obrise nemile budućnosti baveći se politikom vrlo rafinirano te ostavljajući odškrinuta vrata i svom mogućem budućem političkom angažmanu, Kaptol se posljednjih dana upire objasniti građanima što im se dogodilo u posljednjih dvadeset godina. ao da oni nisu ovdje živjeli i kao da sami ne znaju tko su krivci. Kroz usta svojih “glasnogovornika” Crkva podvlači crtu: građani su opljačkani, banke su rasprodane strancima, mafija se nesmetano bogati, a nezaslužene mirovine ruše socijalni sustav. Sve otkriće do otkrića.
Krivci za taj kaos su, naravno, najviše agnostici, nevjernici, ljevičari, bivši i sadašnji komunisti, a ponešto, ali puno manje, i sama Crkva. Ali ne zato što je krivo “tipovala” svih ovih godina pomažući lošoj HDZ-ovoj politici da bude na vlasti i koristeći i oltare kao političke tribine, već zato što je pustila da joj se sve to skupa otme kontroli pa su ljudi počeli glasati kako im je palo na pamet birajući, među ostalima, jednog Mesića ili Josipovića za predsjednike.
Očito i Crkva i guverner shvaćaju, za razliku od “službenih” političara, da ljudi u općoj banalizaciji politike koja ne nudi izlaz iz teških vremena traže čvrst oslonac. Rohatinski, međutim, živi, što bi rekao Huxley, sada i ovdje i zato mu se vjeruje. Crkva se samo pokušava izvući od svoje odgovornosti za proteklih 20 godina gradeći temelje za svoj utjecaj na politiku u idućih 20.
No, tko će joj vjerovati nakon toliko pogrešnih procjena. Uostalom, kome bi trebala vjerovati radnica uništenog Kamenskog koja je rekla da “ministri kod njih šivaju odijela i istovremeno okreću glavu od njihova položaja”? Rohatinskom, koji joj je nacrtao budućnost koja je čeka ako padne na burzu rada i socijalnu pomoć, a kuna još i odskliže? Ili Crkvi, koja milo gleda iste te ministre dok sjede pred njezinim oltarima u novim odijelima i s novim kućama ne mareći što narodu nude samo muku i odricanje.
Iskreno.....Hrvatska je dosta tolerantna država. Puno zapadnih država mi Rohatinskog smjestili na neko radno mjesto daleko od mikrofona i kamera zbog njegovog hendikepa sa govorom.