Za koliko zvoni?, to se izgovara tiho i nestrpljivo. “Ajmo, zvonilo je”, jadno, potuljeno, na rubu oproštaja sa životom, tim nijansama obojena je ova rečenica. Ako uletimo poslije zvona, gotovi smo – kaputt. Danas zvoni ranije. Zavjerenički i bezbrižno, na takvim satovima uglavnom se ne događa ništa ozbiljno. A zvono koje odjekne u trenutku kad te prozovu – neprocjenjivo.
Budući da je u Hrvatskoj školovanje već dugo obvezno, vjerujem da nema osobe starije, srednje i mlađe srednje generacije kojoj ove rečenice nisu urezane u leđnu moždinu sjećanja na školske dane kao i prodoran metalni zvuk zvona, spasonosan, cilj na horizontu kojem su nakon 45-minutnih sekvenci institucionalnog obrazovanja usmjerena sva čula svih đaka, pa i milih štrebosa. E pa, samo da znate, u pojedinim školama i zvonu je odzvonilo. Ako ste mislili da ima stvari koje su nepromjenjive poput usuda, zvona, gravitacije i mekog štofa premijerskog odijela, prevarili ste se, došlo je vrijeme da se i od te zablude oprostimo.
Pitanje discipline
Tako nedavno uđem u jednu modernu osnovnu školu za 21. stoljeće, donekle spremna na ono što će me zateći unutra, kaos, buku i jurnjavu, naoko sitnijih i slabijih stvorenja od mene, još je poprilična tišina, taman prije nego što će zvoniti, pogledam na sat, pripremivši svoj živčani sustav na ono što mu se treba dogoditi. Međutim, umjesto očekivanog i poznatog reskog napada na stanice mozga, uslijedi nešto mnogo strašnije. Iz zvučnika, u golemom broju raspoređenih po hodnicima i učionicama, protrese me posebno glasan refren pjesme “Somebody That I Used To Know” Gotye (feat. Kimbra), koja pjeva o kompliciranim ljubavnim odnosima odraslih.
Prvo pomislim, mora da se radi o nekoj specijalnoj proslavi Dana škole ili tako nečega pa sam potpuno neobaviještena upala u odgojno-obrazovnu ustanovu. U tom trenutku, malo je da kažem treskom, otvaraju se vrata svih učionica, iz njih izlijeću razulareni prvašići s čijom se snagom, vjerujte, nije lako nositi i počinju, oprostite mame i tate, skakati kao ludi po hodnicima, plesati, ali to zlo nije ni približno onome koje se najednom počinje kotrljati niz stepenice s viših katova u obliku učenika viših razreda, potpomognutih djelovanjem ritma i hormona, neskladnih udova koji se samo guraju, šaketaju i galame.
Stojim kao zakucana u blizini porte tugaljivo zureći prema izlazu, udišući vanjski zrak, kao obećanje da se pobjeći može. Zvona nema. Stravično glasna glazba traje punih pet minuta odmora, sirote učiteljice jedne drugima nešto viču na uho, potpuno su poražene, želim ih zagrliti i ponuditi beneficirani radni staž na treću. Ipak, nakon što se polako oporavljam od prvotnog šoka, saznajem da se radi o eksperimentu koji traje već više godina, usmjerenom na dobrobit, a koga drugog, nego naše djece. Iako se dobar broj prosvjetara ne slaže s tom metodom, objašnjenje koje sam uspjela dobiti, iako mi poanta neprestano i otpočetka izmiče, glasi nekako ovako.
Pa ne trebaju dječica kao vojnici čekati kraj zvona, to je tako, ah, traumatično za njihova krhka bića. Neka im malo muzike da se pod odmorom opuste, kao nisu oni inače opušteni, pa nek se malo isplešu i mrdaju, kao inače te i takve u toj dobi stvarno treba poticati na mrdanje, lopatom ih treba tjerati da se pomaknu s mjesta, ta pretjerana disciplina koja vlada u učionicama danas nešto je što svakako treba razmrdati. Ako je iskren, svaki će vam brižan učitelj, prevalivši preko sebe nekoliko generacija, reći da je svake godine intelektualna razina djece na sve višem nivou, međutim, socijalna, emotivna kao i pitanje discipline uvjerljivo se strmoglavljuje. Sad im još treba i disko usred nastave da se ne osjećaju toliko ukočenima. Pomislio bi da stoje na onim točkama na podu u Sjevernoj Koreji.
Možda glazba kao takva i nije problem, glazba je svakako poticajna kao način učenja, međutim ono na što se dotični drmaju, daleko je čak i od toga. Od učenika, saznajem, povremeno se na repertoaru nekadašnjeg zvona nađe i odgojno-obrazovni Thompson. Ne želeći ulaziti u ukus roditelja, đaka, kao ni pojedinih radnika u prosvjeti, je li moguće da njima tu ništa nije sporno. Jer, ako se o takvoj glazbi radi u odgojnoobrazovnoj ustanovi, kojom se pokušava stimulirati djecu (još uvijek mi nije jasno na što), voljela bih da mi netko u tome nađe bar jednu od dvije osnovne komponente, obrazovnu ili odgojnu.
Zvono šutljivoj većini
Usto, baš me zanima kako je eksperimentalni program riješio pitanje ZAMP-a, ovako tupava za matematiku, čak je i meni jasno da u jednom radnom danu ima na desetke školskih odmora i da se pušta sva sila muzičkih numera, a ZAMP i ne sluti pljačku stoljeća. I u čemu je zapravo problem da u školi postoji radna atmosfera, pokušavajući od svega učiniti zabavu, pa tako i od ozbiljnog pristupa radu, nekako sumnjam da će u konačnici rezultati biti ozbiljni.
A mogu samo i pretpostaviti što od te atmosfere ostane kad se djeca jednom s odmora i od Vjetra s dinare, koji ih je poharao, vrate u razred. Čini mi se, imajući nekog iskustva s tim malim, naočigled krhkim, ali ne dajte da vas zavaraju, bićima, ne mnogo. Ionako se sve glasnije govori o problemu koji pogađa priličan broj djece, nemogućnosti zadržavanja pažnje, o pravima djece, što jedan od najvrednijih civilizacijskih dosega, ali bez pratećih obveza i odgovornosti, ona postaju upravo kao i ovaj eksperiment.
Pravo na zabavu svakih četrdeset i pet minuta, o čijim posljedicama, izgleda nitko nije ozbiljno razmislio. O odabiru stimulacije, da i ne govorim. Ako se neki boje da će njihova djeca biti upropaštena saznanjem da je homoseksualnost normalna, moram priznati, ima i onih koji se boje da će njihova djeca nametnutim glazbenim uzorima, u trenutku koji je po mom mišljenju posve neprikladan, biti izložena onomu što niti želim niti me je itko pitao.
Je li Ministarstvo upoznato s ovim eksperimentom ili ga je čak preporučilo, ne znam, ali kad već propisuje svu silu sitnica, neka se barem onda pozabavi i glazbenim sadržajima odgojno-obrazovnih ustanova. Koja klasična skladba prilagođena djeci, kad već mora, u vrijeme odmora svakako će više stimulirati njihove mozgove na rad ili se možda boje da bi im to jadnima moglo biti isuviše naporno.
Ako ne Ministarstvo, a ono barem ZAMP. Šutljiva većina nikoga ne pita ništa, šutljiva većina pristaje i na to da dijete dolazi kući iz škole i zajapureno mi objašnjava kako je čovjek nastao od prašine, blata i vode, šutljiva većina plješće na priredbi za prvi dan škole pjesmi u kojoj se pozdravlja Isus iako u toj školi ima djece koja pripadaju i drugim religijama, ili samo sebi. Šutljivoj većini kao što to obično biva na kraju uvijek odzvoni, čak i kad zvona više nema.
