Pitanje – trebaju li BiH Hrvati glasovati na hrvatskim izborima – opet
je među nama. Jednostavni pravnički suhi stav Ustavnog suda da svi
hrvatski državljani imaju pravo sudjelovati na jednoga-još
nepoznatog-dana referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, pobudio
je stare političke i ine sporove.
Sve je postalo politički mrkije kada se spomenuti stav odmah, kao da će
izbori biti sutra, protegao i na hrvatske izbore. I opet je krenula
stara priča, stara koliko i hrvatska država, u kojoj je pitanje trebaju
li i Hrvati iz Bosne i Hercegovine sudjelovati na hrvatskim izborima
zapravo postalo retoričkim. Premda su ga dosad čuli bezbroj puta,
političari su se opet uzbudili i podijelili na one koji glasovanje
podržavaju i na one koji ga osporavaju. Čini se da neutralni pravnički
stav nije podijelio samo hrvatske političare.
Protiveći se dosadašnjoj zakonskoj mogućnosti da “dijaspora” sudjeluje
na hrvatskim izborima, novi SDP-ov šef Zoran Milanović mogao je
predmnijevati da će se njegovu mišljenju usprotiviti HDZ. Ali
najvjerojatnije nije očekivao da će mu glede toga oponirati i u
vlastitoj stranci. Od HDZ-a je to bilo za očekivati jer BiH Hrvati od
početka Hrvatske slove kao hadezeovci. Ali Milanović je naišao i na
esdepeovce koji o prekosavskim glasačima ne misle kao on.
I vjerojatno se iznenadio. Drukčije je mišljenje pripisao tek pravu na
vlastito mišljenje i unutarstranačkoj demokraciji. Moguće je da su
njegovi oponenti procijenili da se zaletio, da će to odbiti
potencijalne SDP-ove glasače. Ali više u Hrvatskoj nego u Bosni i
Hercegovini. BiH je ionako HDZ-ovo glasačko leno, dok je u Hrvatskoj
puno protivnih da na hrvatskim izborima glasuju i Hrvati iz susjedne
države, a koji bi zbog toga mogli glasovati za SDP.
Preko bosanskohercegovačkih se glasača zapravo snube glasači u
Hrvatskoj. Milanovićev šmirgl-stav sigurno je simpatičan starim i
mladim protivnicima mišljenja “što dijaspora treba odlučivati o
Hrvatskoj”. Ali nije čudno da se nije svidio i nekim njegovim
stranačkim kolegama, da su mu svatko na svoj način oponirali Mato
Arlović, Ljubo Jurčić i Josip Leko. Možda njihovo mišljenje glede Bosne
ne treba pripisati zemljopisu i njihovu BiH podrijetlu, no ne bi ga
trebalo ni otpisati.
Preko odnosa prema bosanskohercegovačkim Hrvatima ne šalje se poruka
samo njima nego i glasačima u Hrvatskoj. Možda najviše onima koji su u
nju nedavno doselili i svima onima koji imaju bosanske korijene. A
jednih i drugih je znatno više nego je glasača u BiH. Tvrdnje: “Neće
nam valjda Bosanci i Hercegovci odlučivati o Hrvatskoj” i “Ne mogu o
Hrvatskoj odlučivati oni koji u njoj ne žive i ne plaćaju porez”
zapravo su zločesti stereotipi. O čemu to “dijaspora” može
“odlučivati”? Njezina je institucionalna zastupljenost danas
zapravo simbolična.
Iz odnosa prema “dijaspori” Hrvati podrijetlom iz BiH koji žive u
Hrvatskoj ne iščitavaju samo odnos hrvatskih stranaka prema svojim
roditeljima, rodbini, svojti i nekadašnjem zavičaju nego posredno i
prema sebi. Jer ispod mišljenja o (ne)mogućnosti glasovanja
bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj oni ocjenjuju i
ukorijenjenost i veličinu ovdašnjih predrasuda o “pohlepnim
Hercegovcima” i “primitivnim Bosancima”.
Glasački broj bosanskih i hercegovačkih Hrvata nastanjenih u Hrvatskoj
nije mali, a nije mali ni njihov utjecaj, njihova ekonomska i politička
moć. Ima ih posvuda. Pa i u politici, i u svakoj stranci. Zato
obnovljena politička prepirka o sudjelovanju BiH Hrvata na hrvatskim
izborima možda i nije ništa drugo do pseudoprepirka kojom stranački
“ribari ljudskih duša” žele “upecati” što više ovdašnjih glasača.
Utoliko i naoko vanjskopolitičko “pitanje dijaspore” služi uglavnom za
unutarnjopolitičku korist i upotrebu.
BIJEDA POLITIKE
