Na brzoj cesti Sv. Helena - Gradec, putujući u Bjelovar, doživio sam prometnu nesreću. U moju se xsaru velikom brzinom, mnogo većom od dupuštene, zaletio mamlaz u plavom automobilu. Raznio je lijevi retrovizor, ulupio vrta i blatobran, odnio žmigavac, opasno nas zaljuljao i odmaglio. Zatečeni udarcem, u očekivanju da će se zaustaviti, ni žena ni ja nismo zapamtili nasilnikovu registraciju.
Pozvao sam policiju, policija je profesionalno (forenzičkim metodama) obavila uviđaj, ali rezultata ni danas, tri tjedna nakon događaja, nema. Neće ih vjerojatno ni biti, jer bezglavnik nije ostavio gotovo nikakve tragove. Udario, odjurio i sad negdje uz pivicu prepričava kako je starog šajsera umalo katapultirao s ceste. - Ha, ha, ha, dobro si ga! - sažetak je bogatih komentara izgovorenih za junakovim stolom.
Naravno da bih volio da tipa uhvate, no hvatanje je u ovoj priči sporedni rukavac. Bitnije mi je pitanje o kakvom je tu moralnom, psihološkom, socijalnom, građanskom profilu riječ. Tko su ti manijaci što ubilački jurnjaju našim cestama, kakve nas to protuhe gađaju svojim projektilima na kotačima (posve je nevažno ako se i njima nešto dogodi!)? Tko su te pogibeljne mješine pune alkohola, oholosti, glazbenog napoja i bezobzirnosti?
Njihova je pokretačka snaga u spoznaji da im se, što god učinili, ništa neće dogoditi. Ili su sami na položaju koji ih štiti od sankcija, ili imaju nekoga tko će ih uzeti u zaštitu; ili imaju dovoljno novca da podmite one koji bi ih trebali kazniti. Ukratko, ponašaju se kao zaštićena vrsta zvijeri: sve što pregaze, satru ili pošalju na onaj svijet, platit će netko drugi!
Ali, za razliku od divljih zvijeri koje ubijaju da bi se nahranile, fukara o kojoj govorim krši pravila i ugrožava živote pristojnih ljudi zbog obijesti. I, što je osobito gadljivo, zbog prestiža što im ga u sredini u kojoj žive divljačko ponašanje donosi. Ključ je u spomenutom kavanskom stolu i u svima onima koji oko tog stola sjede i divljaku se dive. Dobro, ima i onih koji mu se ne dive, no mislim da je zanemarivo malo onih koji su spremni prijestupnika osuditi. I izolirati ga kao što se izoliraju gubavci!
Uostalom, što smo sami spremni poduzeti protiv susjeda, kolega, znanaca, prijatelja, člana obitelji koji je prevario poreznu službu, autom prošao kroz crveno svjetlo na raskršću, bio u krivolovu, prepisao referat, sam si kao član žirija dodijelio nagradu, varao na regati ili na filmskom festivalu (posljednja tri slučaja nedavno su se uistinu i zbila)? Ništa.
Zlo koje je mene pogodilo na cesti i, uopće, zlo koje nas sa svih strana preplavljuje, ukorijenjeno je u osjećaju počinitelja zla da im se ništa ne može dogoditi i da ih nitko u sredini u kojoj žive ne samo neće osuditi, nego im ni leđa okrenuti.
P. S.
Ovaj je tekst napisan prije ubojstva Ive Pukanića. Da sam ga pisao nakon tog zločina, bio bi nešto drugačiji, no i tada bi bio zasnovan na istoj tezi: da prijestupnici (zločinci) prijestupe (zločine) čine u uvjerenju da neće dobiti kaznu, nego priznanja. Zar pripadnici polusvijeta u ovome društvu već ne uživaju status neke vrste plemstva!?
