Davnih 70-ih prof. dr. Dragan Milanović (68) bio je čuđenje u svijetu, rijetka slika kondicijskog trenera u hrvatskom sportu, a danas je to masovna pojava. Štoviše, danas svaki klinac čiji si roditelji to mogu priuštiti ima svog osobnog kondicijskog trenera kako bi što prije bio tjelesno spreman za seniorski, odnosno dohodovni sport.
Redovni profesor u trajnom zvanju, nositelj katedre teorije treninga na zagrebačkom KIF-u, poslom kondicijskog trenera počeo se baviti još 1972., i to u Odbojkaškom klubu Mladost. Nastavio je potom raditi s atletičarima, skakačima i bacačima, da bi 1979. počeo raditi s Krešimirom Ćosićem. Štoviše, radio je prof. dr. Milanović sa sva tri naša najveća košarkaša, s Draženom još dok je bio košarkaš Šibenke, a potom i Cibone, te s Tonijem Kukočem kao član stožera tadašnjeg izbornika Dušana Ivkovića.
U uvodu ćemo još reći da je ovaj bard kondicijske pripreme radio s vaterpolistima Mladosti i rukometašima Zagreba u godinama kada su oni bili klupski prvaci Europe, a bilo ga je i po bijelom svijetu. Radio je u atenskom AEK-u i Panathinaikosu, potom i u Fenerbahçeu, a bio je i kondicijski trener berlinske Albe, ali i košarkaške reprezentacije Japana za koju zemlju ga veže ova anegdota:
– Željko Pavličević i ja smo 2013. u Japanu 12 dana držali predavanja o tehnologiji treninga u europskoj košarci i dogodilo se da sam sa svojim predavanjem išao tri minute dulje. Odmah mi je prišao glavni organizator profesor Yamamoto i kazao: “Dok ste u Japanu, nemojte probijati vremenske barijere ni sekundu, a kamoli tri minute, jer to u našim glavama ne postoji.”
Japanci i Nijemci najmarljiviji
A baš su se Japanci, uz košarkaše njemačke Albe, pokazali najvrednijim u kondicijskom treningu što i ne čudi jer su te nacije na glasu kao najmarljivije. Za najupornijeg pojedinca od svih s kojima je radio proglasio je pak Dražena Petrovića kojem je osobni trener postao još u vrijeme dok je on igrao za KK Šibenku.
– Krenuli smo raditi kada je Dražen imao 17 godina, a u istom danu on bi ima po dva treninga i nastavu tjelesnog odgoja koju nikako nije htio eskivirati. Štoviše, bio bi obučen kao i svi ostali učenici, jednoobrazno, s bijelom majicom i crnim hlačicama. Dražen je imao beskonačnu potrebu za što više rada, neponovljivu želju. Zapravo, Dražen je jako volio trenirati kondiciju.
A tko od poznatih to nije volio?
– Ćosić se nije toliko “ubijao” treningom, ali je promišljao svaku vježbu. S obzirom na to da je imao 211 cm, on je volio raditi male serije i raznolike vježbe. Zapravo, on je već tada radio na prevenciji i tonizaciji što je sa sobom donio iz Italije gdje je igrao u Sinudyneu. Ćosić je volio imati lakši kondicijski trening na dan utakmice, Dražen bi to činio 24 sata prije utakmice, a Cvjetićanin nije smio imati ozbiljniji kondicijski trening čak tri dana prije.
Dodatne treninge za razvoj aerobne izdržljivosti radio je i Toni Kukoč.
– Kada smo ga prvi put testirali u reprezentaciji bivše SFRJ, Kukoč je imao maksimalan primitak kisika od 49 mililitara po kilogramu težine u minuti što je bilo nedovoljno. Nakon dvije godine rada Kukoč je došao do 60 mililitara što je zadovoljavalo. Inače, najveći primitak kisika po kilogramu težine u minuti u toj su reprezentaciji imali Zdovc (76,5) i Perasović (75,7).
“Ljudi, ovo je fantazija”
No Kuki je zato prednjačio u nekim drugim segmentima tjelesne pripremljenosti.
– Kukoč i Dražen bili su slične skočnosti, no Kukoč je bio eksplozivniji pri dodavanju lopte pa je na testu bacanja lopte s prsa imao najbolji rezultat. Bacio je loptu 21,5 metara što je bilo tri metra više od Dražena.
No nitko više volje od Dražena nije imao, što nam je prof. dr. Milanović anegdotalno prikazao:
– U Kranjskoj Gori, na pripremama za Eurobasket 1983., igrači bi trčali po 30 minuta, a nakon jednog od trčanja Dražen mi je otkrio jednu svoju tajnu. Naime, on je trčao s pojasom od pet kilograma skrivenim ispod majice za koji nikome nije htio reći. Još dok je igrao za Šibenku bili smo na pripremama u Delnicama gdje bismo obično trčali u parku pokraj hotela Risnjak. Jedne noći napadalo je metar snijega i Macura, Jarić, Šarić i društvo ujutro su to shvatili kao priliku da trčanja ne bude, no Dražen je na prirodnu prepreku reagirao uzvikom: “Ljudi, ovo je fantazija. Jedinstvena prilika da vidimo kako se trenira u dubokom snijegu.” Uvijek je dobro imati komandosa u momčadi, što ja u tadašnjoj reprezentaciji nisam imao jer su se Ćosić i Kićanović posvađali, a Dražen sa svojih nepunih 19 godina još nije bio autoritet.
Kako je Dražen objašnjavao taj svoj fanatizam?
– Uvijek je govorio da trpi na treningu da bi mu utakmice bile gušt i veselje. On je inzistirao na tome da mu trenažno opterećenje bude veće nego ono na utakmici i zato je stalno govorio da ne želi šutirati bez podizanja frekvencije srca i umora. Čak i na treningu on nikad nije šutirao tek toliko da šutira, nego kao da o svakom tom šutu ovisi dio njegove karijere.
Da bi se programirala nečija opterećenja, važna je bila dijagnostika.
Sjećam se da smo za Eurobasket 1985. uzimali košarkašima krv iz ušne školjke kako bismo vidjeli koncentraciju uree u krvi da bismo mogli utvrditi koji su sportaši na tragu pretreniranosti, a koji mogu još i jače trenirati. No kako je to bila invazivna metoda, mi smo to skrivali od novinara jer to je u to vrijeme bila tabu-tema. Danas se do toga dolazi i na osnovi upitnika u kojem se sportaše pita sve što je relevantno za njihovo fizičko i mentalno stanje jer su neka istraživanja pokazala da sportaši današnjice toliko senzitivni da jako dobro osjete za koju su razinu opterećenja spremni – zaključio je prof. dr. Milanović.
Dražen je pucao i do 900 lopti dnevno
S umirovljenjem Kićanovića, Ćosića i Dalipagića za kojeg se vezao jer mu je prvi otkrio dobrobit rada s utezima, Dražen Petrović postao je lider i reprezentacije bivše SFRJ. Nije bio samo igrački, već i trenažni vođa, onaj koji udara tempo.
– Nitko nije mogao trenirati kao što je trenirao Dražen. Obrazac jednog njegova treninga izgledao je ovako: dribling i prodor uz 50 pogođenih dvica, 20 pogođenih bacanja, 50 pogođenih trica i 20 pogođenih bacanja. Nakon trčanja dionica, 10 dužina košarkaškog terena, opet bi imao isti šuterski zadatak, baš kao i nakon kraćih sprinterskih dionica. Na kraju bi radio 150-200 trbušnjaka, u serijama po 20 i onda bi opet šutirao 50-20-50-20. Sve skupa, bilo je to po 200 pogođenih dvica i trica te 160 bacanja, što je uz 80-postotnu preciznost, a ona je dosezala i do 90 posto, bilo negdje oko 700 ispucanih lopti. On bi još na momčadskom treningu ispucao 200 lopti pa bi to bilo oko 900 šuteva dnevno. Takav jedan trening pokušao sam primijeniti i na Galisu i Kutluayu, no oni to nisu mogli izvesti do kraja jer nisu imali tu moć koncentracije kao Dražen.
Drazen Petrovic LEGENDA